Državljanstvo je apsolutno najvažniji akt povijesne pripadnosti i prava odlučivanja, kojim se čovjeku daje priznanje potpunog prava na nacionalnu povijest, naslijeđe i raspolaganje tim naslijeđem trenutno i u budućnosti.
Kao i sve znakovito što ukazuje na dubinske poremećaje i stvarni odnos države prema nacionalnoj državnosti ispod službenih deklaracija i patetičnih proglasa punih velikih zavjeta i riječi, informacija o novom hrvatskom državljaninu Jusufu Nurkiću, malo je koga ozbiljno zainteresirala, piše Marko Ljubić
A trebala je.
Ne zbog tog mladića ili nekakve njegove problematičnosti, nego zbog toga što ukazuje na iznimno opasnu političku konzistenciju pomanjkanja elementarne svijesti o državnosti još od 1992. godine i međunarodnog priznanja, kada su tisuće sređivača na raznim pozicijama svoj utjecaj i važnost pokazivali djeleći državljanstvo kao pijani milijunaši naslijeđe bogatih nepoznatih rođaka, kopača zlata iz Amerike.
Na margini javnosti se nazad četiri, pet dana moglo pročitati da je bosanskohercegovački košarkaš bošnjačko-muslimanske etničke pripadnosti zbog posebnih zasluga dobio hrvatsku domovnicu, a istaknuto je, valjda kao posebne zasluge, da je živio u Hrvatskoj između 2012. i 2014. godine, igrao košarku za Cedevitu i Zadar, te se oženio u Dubrovniku.
Uz to je poklonio košarkaško igralište Zadru, u čast Kreše Ćosića.
Uz tu informaciju je pridodano da je i bosanskohercegovački nogometaš Edin Džeko također po istom postupku dobio ranije hrvatsko državljanstvo.
Nisu naveli zasluge, pretpostavljati je da se i on oženio u Dubrovniku uz to što ima restoran i zna igrati nogomet, ili valjda ljetuje u Dubrovniku pridonoseći turizmu.
Jesmo li došli do stanja da simpatični prekupac Zulko na tržnici iznad stola s poredanim okvirima s ornamentikom istakne – hrvatsko državljanstvo= 1 kg 5 eura!?
Državljanstvo je apsolutno najvažniji akt povijesne pripadnosti i prava odlučivanja, kojim se čovjeku daje priznanje potpunog prava na nacionalnu povijest, naslijeđe i raspolaganje tim naslijeđem trenutno i u budućnosti.
Nacionalno državno pravo sačinjeno je od pojedinačnih prava na državljanstvo.
Zato je to apsolutno najvrijedniji akt jedne države, a ljudi koji imaju državljanstvo su njen krvotok i živčani sustav, odnosno nacionalni DNK. Po njima se upisuje ime državi, oni su narod, ili naroda nema.
U prvom članku Ustava Republike Hrvatske piše da u Republici Hrvatskoj “vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu, zajednici svih državljana”!
Drugim riječima, državljani čine suvremenu hrvatsku naciju, baštine hrvatsku povijest, težnje za slobodom i jamstvo su hrvatske nacionalne budućnosti, te opstanka hrvatskog naroda.
To je i znanstveno posve neupitno i točno.
O tome nema univerzalnih prijepora.
Nastavno na tu činjenicu i prvu normativnu odredbu Ustava, kojom su se državno-pravno uspostavili temelji hrvatske državnosti i dao smisao svih težnji i stradanja, žrtava i pobjeda kroz tisućljetnu prošlost, od doba kneza Branimira do Tuđmana i Oluje, očekivati je da je doprinos Jusufa Nurkića i Edina Džeke hrvatskoj državnosti takav da nesumnjivo jamči novu važnu kvalitetu afirmaciji, razvoju i opstanku hrvatskog naroda.
Baš me zanima hoće li ikada bilo tko uz Nurkića i Džeku u svijetu, uz njihove sportske uspjehe ili da bilo što vrijedno naprave, napisati, ili će oni reći da su hrvatski košarkaš ili nogometaš?
Da ih uhvate u švercu, bilo bi vrlo očekivano, a ovako, veća je realnost da glumac Hadžihafizbegović, Hrvat također, javno kaže da Kraljica Katarina nije bila bošnjakinja i muslimanka, ili da je general Jelić bosansko-hercegovački osloboditelj i ratni junak.
Jer, njihove eventualne zasluge bi mogle biti jedino te, reprezentativne i afirmativno-promotivne naravi.
Što mislite?
Da se kladimo?
Kakva je to posebna zasluga za Hrvatsku, igrati godinu ili dvije za Cedevitu, klub bez bitnijeg utjecaja na hrvatski sport, koga je vlasnik Tedeschi doslovno prenio u Ljubljanu i učinio slovenskim klubom kad mu je palo na pamet?
Zašto ovo smatram indikativnim?
Zbog svijesti o državnosti.
Prema ozbiljnim izvorima Hrvatska se država u 30 godina postojanja ponašala kao ni jedna država svijeta u zadnjih preko 200 godina, čak i izdašnije dijeleći državljanstvo od useljeničkih država u 18.stoljeću, koje su nasuprot autohtonih stanovnika useljavanjem nastojale stvoriti nove nacije.
Ili je možda strateška vizija državne politike Hrvate pretvoriti u Indijance, s nekoliko kandidata za glavnog Bika Koji Sjedi?
Nije isključeno.
Hadezeova europarlamentarka Željana Zovko je javno iznijela podatak o 1,2 milijuna hrvatskih državljana u BiH!
U BiH je prije rata živjelo oko 700 tisuća Hrvata.
Prema relevantnim procjenama hrvatsko državljanstvo danas posjeduje oko dva milijuna ljudi iz BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije, od čega ih oko 1,5 milijuna nisu etnički Hrvati, niti imaju minimum senzibiliteta za hrvatsku nacionalnu povijest i vrijednosti, s tim ni za perspektive hrvatskog naroda.
Uz to, nacionalne politike bar dva naroda, Srba i Bošnjaka, s velikim uporištem u raspoloženju svojih naroda ne skrivaju otvoreno neprijateljstvo prema Hrvatima i hrvatskoj državnosti.
A imamo demografske trendove kakve imamo.
Postavlja se pitanje – kamo to vodi?
Pogotovo ako se tome pridodaju europske pretežite politike o migrantima i migracijama iz Afrike i Azije.
Odgovor je kristalno jasan.
Vodi k tome da na prostoru današnje Hrvatske bude država, ali ne hrvatska država. To je razlika između pojma države i državnosti naroda, ili stabilne vlasti i nacionalne vlasti, ili između proceduralne demokracije i demokratskih procedura u funkciji jačanja legitimiteta nacionalne države.
Ima tu i svojevrsne povijesne težnje.
U današnjoj Hrvatskoj je naime oduvijek bilo – države.
Samo čije?
I, čemu onda 1991. godina, čemu sve žrtve, stradanja i nastojanja milijuna Hrvata kroz stoljeća?
Kad je smisao država, bilo kakva, samo ne hrvatska država.
Dio hrvatskog naroda, pa i ljudi iz mislećih, akademskih krugova godinama upozoravaju na razbuktavanje procesa stjecanja vlasništva nad materijalnim vrijednostima u Hrvatskoj, upozoravaju na interes stranaca kad je poljoprivredno zemljište u pitanju, na sve veći broj stranih radnika, usmjeravajući fokus na posljedične opasnosti i u krivo.
Nisu to zanemarive stvari, ali pravi i izvorišni problem je “prodaja” dionica nacionalne državnosti preko sumanute, ili ciljane, pri čemu nije isključeno ni prvo, ni drugo, raspodjele hrvatskog državljanstva.
Jer, državljanstvo je certifikat upravljanja nacionalnom sadašnjošću i budućnošću naroda, a sve gore nabrojano, od stranog vlasništva nad nekretninama, tvrtkama, zemljom, ili milijuni stranih radnika čak s trajnim boravkom u Hrvatskoj, može biti u funkciji nacionalnog razvoja i prosperiteta.
Naravno, ako je uređena država i ako postoji jasna vizija državnosti i suglasnost o tome.
Ukoliko je hrvatska državna infrastruktura, počevši od ključnog ustavnog poretka, složena i definirana u funkciji zaštite i razvoja hrvatskog naroda, onda i deset milijuna stranaca koji žive i rade u Hrvatskoj nisu problem, oni su korist.
No, ako je hrvatsko državljanstvo na rasprodaji, onda je baš sve i svatko potencijalni problem, a to uz potencijalne strateške probleme same strukture i etničke slike sutrašnje zajednice bez esencije nacije, potiče fobije i socijalno-patološke pojave ostatka hrvatskog naroda, odnosno grupacija u njemu, kojima takve politike služe kao utemeljenje promicanja fobične isključivosti, negacije i mržnje do razine najopasnijeg rasizma.
Što onda opet izravno pogoduje politikama i ciljevima razbaštinjenja hrvatske države, vrijednota i povjesnosti, jer kreatori globalnih, ali i unutarnjih procesa upravo u tako potaknutim reakcijama dobivaju opravdanje za anacionalizaciju naroda.
Za kraj pitanje – kad ste čuli, uočili ili vidjeli bilo kakvu smislenu, argumentiranu i politički prepoznatljivu reakciju o ovim pitanjima u Saboru, mainstream medijima i pogotovo među “Hrvatinama” koji “brane” Hrvatsku od svih nepogoda, ugroza i nevaljalaca?
Ili, preformulirano, zašto se netko čudi silovitom institucionalnom i javnom protivljenju Matičinoj inicijativi za ozakonjivanje hrvatskog jezika?
Jer, “hrvatski pisci” i raznorazni građani s državljanstvima nacionalne države, koju od prvog dana nastoje pretvoriti u bezimenu, time svoju, državu, imaju svoju perspektivu budućnosti potpuno kompatibilnu politici bagateliziranja državljanstva u koju se nikako ne uklapa perspektiva Mire Gavrana i Matičara, koji ipak računaju da bi jezik mogao, ako ništa drugo, ostati kao trag da su postojali Hrvati.
Naganjajući besmislene, benigne i vrlo često izmišljene probleme, a sve za komadić pozornice, dokazujući urlanjem svoje Hrvatstvo, silni “borci” za Hrvatsku ne vide ispod javne scene vulkane užarene lave, koja ne teče samo u vidu plina, već odavno iz svake nacionalno-državne žile. S druge strane, naganjanje fiktivnog europejstva i univerzalnih deklaratornosti bez ikakvog nacionalnog specifikuma zvuči također kao savršena kulisa za rasprodaju duše i duha nacije, za genetsko docjepljivanje i eksperimentiranje genetikom nacionalne povjesnosti i stvaranje bezličnog androidnog zombija, upravo ovakvim politikama.
Tu i tamo nas podsjete neki detalji na to, ali, budu toliko pojedinačni, javno izolirani i trendovski slatki, da se ugase brže od plamena šibice na buri.
No, nek bar postoji zapis da je plamičak postojao. Makar o Velikoj Gospi.
