Kako smo objavili, u 57. godini života danas je preminuo general Hrvatske vojske Željko Dvekar nakon borbe s teškom bolešću.
Željko Dvekar 1. rujna 1991. pristupio je kao dragovoljac 3. Gardijskoj brigadi ‘Kune’ s kojom je sudjelovao u obrani istočne Hrvatske. Nakon osnivanja ‘Puma’ prešao je u njihov sastav i s njima nastavio svoj ratni put. Bio je ratni zapovjednik 1. pješačke bojne 7. gardijske brigade, čiji su pripadnici prvi ušli u oslobođeni Knin. Tijekom Domovinskog rata u sastavu gardijskih brigada prošao je sve dužnosti, od zapovjednika desetine, voda, izvidničke satnije, pješačke bojne, brigade, a svoju vojnu karijeru završava na mjestu načelnika pješaštva u Zapovjedništvu Hrvatske kopnene vojske.
U nastavku donosimo priču o njemu i legendarnim herojima zbog kojih imamo Hrvatsku:
Željko Dvekar, zapovjednik 1. bojne 7. gbr, umirovljeni brigadni general:
Pume su dokazale kako pred njima nema prepreka koje će ih zaustaviti
Dinara je definitivno obilježila Dvekarov ratni put, a od prvog dolaska na tu planinu povezan je sa 4. gbr. “To su dvije bratske brigade, koje su od Zime 94 međusobno razvijale natjecateljski duh jer smo do primopredaje nastojali osigurati jedni drugima nove povoljnije položaje,” prisjeća se Dvekar. U zimskim su uvjetima na Dinari mogli izdržati samo najspremniji i najhrabriji. Dvekar ističe kako su Pume na Dinaru i s Dinare sve nosile na leđima – i opremu i naoružanje, ali i svoje ranjene i poginule. “Tek kad se snijeg otopio mogli smo vidjeti što je bilo ispod, škrapa na škrapi. Penjali smo se i po sat do položaja, a povratak je trajao kraće jer su se naši dečki dosjetili napraviti pravu bob stazu, ulegnuće kojim bismo klizili i za 10 minuta našli se u bazi. Jedan je završio i na jeli, srećom bez ozbiljnijih posljedica,” govorio je Dvekar.
Kao najžešći boj opisuje onaj kod Crnih bunara 5. svibnja 1995., kad je neprijatelj u protunapadu ponovno ovladao četirima otpornim točkama od ukupno 30 koje je branila njegova Bojna. “To se dogodilo na spoju naših dviju bojni. Bila je to žestoka borba, prsa o prsa, gdje smo imali tri poginula i jednog nestalog branitelja. Odmah sam uveo kao pojačanje još dva voda, krenuli smo u protunapad i razbili ih,” iznosi Dvekar. Dvekar je s Bojnom bez prekida proveo puna 63 dana na terenu Dinare, što mu je i najdulji teren u Domovinskom ratu, a oklop je ostao još i dulje. Za Ljeto 95 presudan je bio proboj prvih crta neprijateljske obrane. “Predaha zapravo i nije bilo, živiš rat cijelo vrijeme. Osmislio sam plan napada tako da na pošumljenom dijelu izvršimo napad pješačkim snagama, dok je na nepošumljenom dijelu bio spreman oklop koji je u prvoj fazi napada služio kao topnička potpora pješaštvu gađajući neprijateljske otporne točke. Imali su dobro utvrđene položaje, no razbili smo ih zahvaljujući koordiniranom djelovanju pješaštva i oklopništva.
Budući da je neprijatelj čvrsto branio svoje položaje, u dogovoru sa zamjenikom zapovjednika Oklopne bojne Mirkom Martinjakom odlučio sam napasti frontalno oklopom bez pješaštva na lijevom boku, što se pokazalo odličnom odlukom. Sve se odvijalo na području od Borove glave prema Hrastovoj glavi. Jurnuli smo svi i napravili smo im darmar,” iznosi Dvekar. No Pumama su drugog dana operacije i dalje prijetila dva tenka s jedne čuke. “Vrag si ga znal otkuda su se tu našli. No kad ih je poklopila sila raketa iz tri naša raketna bacača
RAK 12 sa 36 raketa, pa tu ni miš ne bu ostal, rasturili smo ih i ovdje. Jurica Šare zapovijedao je raketnim sustavima i stvarno je napravil posel i pol,” ističe Dvekar.
U ovoj operaciji 1. bojna prvi put koristi oklop u svojem sastavu. “Bojišnica je živi organizam, bitno je iskoristiti trenutak, ne dati vremena neprijatelju za konsolidaciju, jednostavno, ganjali smo ih, a oklop je stvarno bio dobro uvezan s pješaštvom,” naglašava Dvekar. Prvim tenkom koji je ušao u Grahovo zapovijedao je Vladimir Miljenović-Bronx. “Bio je žestoki fajter, čuda je činio,” ponosno govori o Bronxu, koji će za nekoliko dana prvi tenkom ući u Knin. «Je, upravo on me zove rano ujutro 5. kolovoza i veli: ‘Sova (šifrirani naziv za zapovjednika 1. bojne), evo me kraj table na kojoj piše Knin.’ Malo je požuril, a mi još trpimo udare. Vratil se natrag i onda smo jurnuli nakon što smo probili crte između Igle i Samara na ulazu na Crvenu zemlju,” sjeća se Dvekar.
A s Crvene zemlje za napad prema Kninu trebalo je osigurati tenkoprohodnost. Dvekar se dosjetio pozvati buldožer koji bi trasirao put tenkovima. Buldožer razgrće, a tenkovi iza njega tuku po neprijatelju dok pješaštvo istodobno napada neprijateljske utvrđene položaje na Igli i Samaru. “Vjerujem kako je to prvi put u ratu i korišteno, mala ludost, ali bez buldožera tenkovi ne bi prošli i ušli u Knin,” govori Dvekar.
Noć prije ulaska u Knin dobili su zapovijed da niti metak ne smiju ispaliti na taj grad, a kamoli granatu. “Knin smo vidjeli kao na dlanu, a tu smo noć uvodili 4. gbr na desni bok u smjeru Golubića. Istodobno smo gledali nepregledne kolone kako napuštaju Knin, no rano ujutro već smo bili ondje,” s ponosom se sjeća Dvekar. “U Knin sam ušao na kupoli tenka gdje je bilo i pješaštvo. Samo su Bronxov i još dva tenka bili bez pješaštva jer su bili na čelu proboja. Ukupno je u Knin pobjednički ušlo Puminih 13 tenkova i šest borbenih vozila pješaštva.
Uza sve oduševljenje i postavljanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi, Dvekaru se jedna slika posebno urezala u sjećanje. “Odmah nakon ulaska u Knin ugledam jednu ženu, čas plješće, čas stavlja ruke u džepove, ali što me se dojmilo njezine su oči, koje su zračile radošću, veseljem. Bože, tako bi volil znati njezino ime jer me dočekala ta radost njezinih očiju i lica koje se ne zaboravlja,” zaključuje Dvekar, za kojeg je Oluja bila kruna cijelog Domovinskog rata, a Pume su postale dio te slavne povijesti.
Izvor:Šibenski.slobodnadalmacija.hr
