Piše: Ante Horvat
Dok domaće stanovništvo masovno napušta zemlju u potrazi za dostojanstvenim životom, Hrvatska postaje useljenička stanica za tisuće ljudi iz zemalja Trećeg svijeta, dovedenih pod krinkom “nedostatka radne snage”. No tko točno definira što Hrvatskoj “nedostaje”? I je li to uopće u interesu hrvatskog naroda?
Upravo je britanski premijer Keir Starmer – vođa ljevičarske laburističke stranke – nedavno javno priznao ono što se kod nas ne smije niti šapatom izreći: nekontrolirano dovođenje jeftine radne snage ruši vrijednost rada, snižava standarde i dugoročno uništava društvenu koheziju. Ako čak i oni koji su godinama zagovarali otvorene granice sada povlače ručnu, zašto Hrvatska i dalje ide punim gasom – ravno u zid?
Parkovi, pločnici i “kulturni šok”
Realnost na terenu ne treba medijsko filtriranje. Dovoljno je prošetati se središtem Zagreba, Splita, Rijeke ili Zadra da se vidi promjena. Skupine muškaraca – bez posla, bez cilja, često i bez osnovnog kućnog odgoja – sjede po parkovima, pločnicima, hodaju u čoporima, ostavljajući dojam potpunog otuđenja. Ne govorimo ovdje o obiteljima, ni o integriranim pojedincima koji su došli stvarati – govorimo o masi bez korijena, koju je netko “uvozom” jednostavno preselio u naše dvorište.
Neki će reći da je to “rasizam”. Nije. Rasizam je mrziti čovjeka zbog njegove boje kože. Ali imati oči i vidjeti što se događa oko nas – to nije mržnja, to je preživljavanje. Kad netko danima ne radi ništa, a uredno prima naknade i koristi usluge države koja ne može pomoći ni svojim ljudima – to nije integracija, to je zlouporaba sustava.
Tko ih dovodi i zašto?
Odgovor se krije u sinergiji domaće političke poslušnosti i globalnih interesa. Hrvatska je postala igralište za eksperiment integracije po tuđim pravilima. Nacionalna vlast se povukla, a umjesto nje o svemu odlučuju EU fondovi, strane agencije i “progresivne” nevladine udruge. Mediji, gotovo svi do jednog u vlasništvu interesnih krugova, o svemu šute ili uvjeravaju da je to “naše obogaćenje”.
A dok se mi “obogaćujemo” tim novim stanovnicima, hrvatski umirovljenici kopaju po kantama, mladi odlaze, sela se gase, škole se zatvaraju. Tko će u toj novoj Hrvatskoj ostati – i kakva će to Hrvatska uopće biti?
Hrvati opet spavaju?
Pitanje koje se postavlja: hoćemo li opet kasno shvatiti? Hoćemo li, kao i toliko puta u povijesti, dopustiti da nas uspavaju medijskim floskulama o “raznolikosti” dok se naši gradovi pretvaraju u ono od čega su mnogi pobjegli?
Nije “govor mržnje” reći da Hrvatska mora imati imigracijsku politiku koja štiti njezin identitet. To je zdravi razum. I nije “netolerancija” tražiti da ljudi koji dolaze u ovu zemlju poštuju njezina pravila, običaje i kulturu – to je minimum samopoštovanja.
Za sada, čini se da nas vode oni koji tog samopoštovanja nemaju. Hoćemo li ih nastaviti slijepo slušati?
crodex.net
