Ono što bi, dakle, Hrvati trebali imati u vidu jest da na parlamentarnim izborima 17. travnja neće birati samo između Plenkovićeva HDZ-a i Milanovićeva SDP-a, već i između Europe i Rusije
Kao grom iz vedra neba odjeknula je bizarna odluka trenutnog hrvatskog predsjednika da se na skorim parlamentarnim izborima koje je zakazao za 17. travnja kandidira za mjesto premijera, iako obnaša funkciju predsjednika države.
Tom protuustavnom odlukom ponosni je ‘legalist’, koji se voli hvaliti kako je zakleti čuvar Ustava i zakona, pogazio sve ustavne i zakonske odredbe države na čijem se čelu nalazi u pokušaju da, na isti način na koji je to na nedavnim parlamentarnim izborima uradio Vučić u Srbiji, prigrabi apsolutnu vlast u Hrvatskoj. I poput Vučića na balkanski prefrigan način sjedi na više stolica istovremeno.
Prvi dojam nakon te šokantne najave bila je sumnja da je to rezultat nekakvih mutnih manipulacija iza zavjese i dio jednog šireg plana. Tim više što je prije samo 2 mjeseca na izravno pitanje novinarke N1 planira li se kandidirati na tu funkciju začuđeno odgovorio: ”Ja da se kandidiram za premijera? Kakvo je to pitanje uopće? Kako ću ja to napraviti čak i da mi tako što padne na pamet? Ja nemam stranku, listu?! Ništa od toga. Nikad.”
Treba li Milanović nakon ovako licemjerne odluke pasti imalo niže da bi ogolio svoje pravo lice?
EU i NATO ili ‘srpsko-ruski svet’?
Nedvojbeno je da ovaj njegov bizarni potez ima dublju političku pozadinu i cilj od navodne borbe protiv HDZ- ove korupcije i kriminala. Prisjetimo se kako je isti taj Milanović, nakon gubitka parlamentarnih izbora 2016.godine, na pitanje hoće li se eventualno kandidirati na predsjedničkim izborima kategorično izjavio da ga mjesto predsjednika Hrvatske apsolutno ne zanima i da se nikada neće kandidirati za tu funkciju. I vidimo gdje je sad.
Očito je tu odluku kao i ovu iznenadnu od prije neki dan nije donio on sam nego malo jači igrači iz njegove sjene čije veze sežu do Beograda i Moskve.
Ono što bi, dakle, hrvatski birači trebali imati u vidu jest da na parlamentarnim izborima 17. travnja neće birati samo između Plenkovićeva HDZ-a i Milanovićeva SDP-a, već i između Europe i Rusije, između zapadnoeuropske uljudbe i načina života i ‘širenja utjecaja srpsko-ruskog sveta na našim prostorima’.
Pogledajte samo Milanovićeve stalne kritike i neprijateljski odnos prema EU i NATO-u, ta dva za ekonomski napredak i sigurnost Hrvatske ključna saveza pa, s druge strane, njegovo nazivanje Dodika saveznikom, Vučića bratom, ‘akceptiranje’ na genocidu i etničkom čišćenju Bošnjaka i Hrvata stvorene tzv. Republike Srpske, izjavu ‘mi smo oteli Srbiji Kosovo’, bojkot obrane Ukrajine od velikoruske agresije i veličanje ‘nepovjedivog Putina’…
Evidentno je, dakle, čiji je Milanović igrač i kome je u interesu da se on promovira u glavnog nositelja vlasti u Hrvatskoj.
Svatko, dakle, tko želi spriječiti daljnju integraciju i prosperitet Hrvatske u civilizacijskom krugu uspješnih EU i NATO zaštićenih zapadnih zemalja i umjesto toga priželjkuje njen povratak regionalnim integracijama u okviru ‘srpsko-ruskog sveta’, neka zaokruži Milanovićevo ime na skorim parlamentarnim izborima. Prije toga bilo bi dobro prisjetiti se svih njegovih ‘zoranizama’, uistinu grotesknog ponašanje i katastrofalne štetu koju je ‘slučajnoj državi’ i ‘paradoksalnoj naciji’ nanio za vrijeme bivšeg premijerskog i sadašnjeg predsjedničkog mandata.
U kojem bi smjeru Milanović vodio Hrvatsku?
Ostaje zagonetno čudno kako je taj otkačeni redikul koji je totalni antitalent za politiku uopće mogao figurirati kao materijal za vodećeg čovjeka u bilo kakvoj hrvatskoj stranci, a kamoli u vladi i državi. Zdrav razum nam govori da bi njegov ponovni izbor za predsjednika vlade imao pogubne posljedice čiji bi se teret osjećao naraštajima poslije njegovog silaska s političke scene.
Koliko je on politički negativan tip koji svojim tragikomičnim ponašanjem i cirkusnim vođenjem politike bez ikakvih načela i jasnih ciljeva samo nanosi štetu i usput se dobro deblja i zabavlja, najbolje potvrđuje izjava jednog od nekad mu najbližih suradnika, ministra financija u njegovoj bivšoj vladi, Slavka Linića, koji je za Milanovića javno rekao da se radi o ‘lažovu i spletkarošu, lijenčini koja samo jede i pije i ne zna ništa ni o čemu’.
Sudeći po medijskim izvješćima takav ‘ugled’ uživa i vani, posebice u Europi i na Zapadu gdje se nitko ne želi družiti s njime, gdje ga malo tko kao predsjednika država uvažava i jedino spominje po ‘ekscentričnom ponašanju’.
Cinično prebacivši krivicu za ‘nepotrebni rat u Ukrajini’ na NATO i EU uz guranje Hrvatske na suprotnu stranu od demokratskog Zapada, uljuđeni politički establišment euroatlantskih zemalja izolirao ga je od pristupa svim važnim sastancima i događanjima pa se njegova ‘međunarodna’ aktivnost svela uglavnom na razmjenjivanje srdačnih posjeta sa svojim ‘saveznikom’ Miloradom Dodikom.
Nakon toga, besposlenom popu s Pantovčaka kojeg su njemački mediji odavno nazvali ‘političarem u pelenama’, očito je dosadilo krstiti jariće po zabačenim farmama, kušati vina po seoskim podrumima i maslinicima, biti počasni gost na kobasičarskim i vatrogasnim zabavama pa je funkciju fikusa u predsjedničkoj fotelji odlučio zamijeniti puno moćnijom i odgovornijom funkcijom predsjednika vlade.
Funkcijom koja bi ga postavila u poziciju da pun žuči i osvetnikovog bijesa, onako kako je već najavio, sklanja i proganja sve one koji su mu se zamjerili jer su bolji i uspješniji od njega. Ili bi mu se mogli zamjeriti jer bi mogli otkriti o njemu nešto što običan narod ne smije znati (Turudić). Problem je u tome što bi takva ‘nova’ Milanovićeva vlada i politika vodila Hrvatsku u pravcu koji nitko sa sigurnošću ne bi mogao predvidjeti. Čak ni sam Milanović.
Ipak, jedno je sigurno, dokle god ovako dezorijentirani Milanović, opsjednut ljubomornom osvetoljubivošću i umišljenošću o nekakvoj svojoj veličini i važnosti bude davao glavni ton hrvatskoj politici, hrvatska država i društvo tonut će sve dublje u kaos, podjele i beznađe. Nikada ne podcjenjujte Milanovićevu spremnost da od lošeg napravi još gore.
‘Slučajna država’ i ‘paradoksalna nacija’
Ako mu se na idućim parlamentarnim izborima pruži prigoda uskoro bi, ako već nije, po količini nanesene štete ‘slučajnoj državi’ i ‘paradoksalnoj naciji’, mogao prestići Mesića. No, njegovim vanjskim i unutarnjim mentorima u interesu je da upravo jedan takav razarač ponovo dođe na čelo hrvatske vlade i učinit će sve da mu u predizbornoj kampanji već viđenim medijskim spinovima i primamljivom populističkom retorikom poprave sliku.
Vidjet ćete uskoro kako će mu skrojiti novo ‘domoljubno’ ruho i kroz njegova usta pričati primamljive pričice koje lakomisleni dio naroda i razmrvljena ljuta desnica voli čuti, a njemu vjerna jugosoroševska ljevica neće zamjeriti jer unaprijed zna da mu je to samo dodijeljena uloga i gluma. Iako će tako uštirkani Milanović u ulozi domoljubnog papagaja, rasipljući se u svom stilu šupljim frazama, zvučati kao karikatura od političara, to još uvijek ne znači da mu masa, Hodak bi rekao, Hrvateka, neće opet povjerovati.
I tako dakle, bivši premijer najgore hrvatske vlade ikad testirat će ponovo zdrav razum hrvatskih birača kada kao kandidat partije bivših jugokomunista za to isto mjesto 17. travnja iziđe na parlamentarne izbore. Može li na izborne rezultate SDP-a išta negativnije utjecati od Milanovićevog stavljanja na čelo svoje liste? Stranke koju je on, dok joj je bio na čelu gotovo uništio srozavši je na smiješno nisku razinu. Sigurno ne može. Sada čak i neki najžešći kritičari Plenkovića i HDZ-a priznaju kako bi nakon predstojećih parlamentarnih izborima više voljeli vidjeti Hrvatsku s kojom vlada ‘stranka opasnih namjera’ nego Grbinov SDP s dezorijentiranim Milanovićem na čelu.
Borba protiv Plenkovića
Milanovićeva osvetoljubiva opsjednutost borbom protiv HDZ-a još od vremena kada je postao vođa partije ‘bivših’ jugokomunista, kada se dokopao mjesta predsjednika eskalirala je u otvoreni rat. Zaslijepljen žarom te borbe njemu je potpuno svejedno kakvu i koliku štetu time nanosi hrvatskoj državi i kamo je to vodi.
Svakome tko to hoće vidjeti jasno je da Milanovićeva ‘hrvatska’ politika nema druge motivacije ni cilja osim ogorčene mržnje prema HDZ-u i Plenkoviću i želje da ih sruši. Očito je da se iza svih tih stalnih, balkanski primitivnih napada i vrijeđanja Plenkovića krije namjera da se u narodu šire priče i tračevi kojima se zapravo odvlači pozornost od Milanovićevog, za položaj i ugled Hrvatske, štetnog i sramotnog ponašanja.
Nazivajući Plenkovića udbašem, kriminalcem, slabićem, briselskim poslušnikom i još puno odvratnijim imenima, optužujući ga za sve ono loše što je on sam uradio i još uvijek radi Hrvatskoj, Milanović pokazuje svoju patološku ljubomoru i opsjednutost rušenjem Plenkovića. Prije svega jer je Plenković fokusiran na rješavanje stvarnih problema i jačanjem položaja i ugleda Hrvatske u svijetu, a on sve suprotno od toga. Uostalom, dovoljno je samo usporediti standard i onu Hrvatsku koja je bila pred bankrotom kada je Milanović bio premijer i ovu danas kada je to Plenković i sve će vam biti jasno.
Nadajmo se da će u ovako teškoj situaciji zdrav razum prevladati i da će svi oni kojima je Hrvatska na srcu zauzdati vješto nametnuto i prenapuhano nezadovoljstvo i kada iziđu na izbore prvenstveno gledati općenarodno dobro.
Jesu li Hrvati toliko politički nezreli da i treći put nasjednu?
Jedna od najvećih potencijalnih prijetnji za budućnost Hrvatske je daljnje propadanje u ponor međusobnih podjela i nepomirljive polarizacije političkih stranaka i lidera koji se, po uzoru na Milanovića, brinu samo za svoje sebične interese. Suprotne od interesa hrvatske države i naroda kao cjeline.
Koliko će nam još vremena uzeti da kao nacija uvidimo i priznamo da smo zbog notorne političke nezrelosti, jala, inata i štete koju sami sebi nanosimo postali predmet podsmijeha u očima ozbiljnih država i političara?
Današnjoj Hrvatskoj ne treba više bivših podjela i ekstremizama, nego više stabilnosti, sloge, razumnog domoljublja i političkog pragmatizma (politika je umijeće mogućeg) čime će se privlačiti strane investicije, ubrzati ekonomski razvitak i povratak iseljenih Hrvata.
Politički zreo i svjestan dio hrvatskog naroda trebao bi vidjeti širu sliku i izbornom lustracijom suprotstaviti se onim političarima i snagama u društvu koje ga vuku u nepomirljive rovove i javno ukazivati na podvale koje dolaze iz duboke države i podmetnutih provokatora unutar političkih stranaka, jednostranih medija i društvenih mreža.
Ljudi sa zdravim mozgom imali su puno vremena uvidjeti tko je Milanović i koga on predstavlja. Sigurno će biti puno onih koji će mu na skorim parlamentarnim izborima opet dati svoj glas, ali to neće biti zato što ga smatraju sposobnim političarem, već iz drugih razloga.
Izabrati ga ponovo za predsjednika vlade bio bi čin političkog ludila. Sjetimo se one čuvene Einsteinove izreke – Ponavljati jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.
Ako se većina birača u Hrvatskoj i treći put bude dala prevariti Milanovićem, to može značiti samo dvije stvari. Ili je hrvatski narod toliko politički nezreo i beznadežno naivan da nije svjestan štete koju mu on nanosi. Ili je, iz nekog tajanstvenog razloga, suglasan s njegovim urušavanjem ‘slučajne države’ čak i po cijenu uništenja vlastite budućnosti.
Izvor: HKV / Željko Dogan
