Iako u Hrvatskoj svakodnevno svjedočimo svakovrsnim aferama koje sablažnjivošću dodatno uzrokuju tjeskobu, malodušje, pa i srdžbu hrvatskih građana oguglalih i na bizarne skandale koji razaraju preostale moralne običaje civiliziranog svijeta, ipak je slučaj “Zambija” postao najvažniji ogledni primjer za političku korupciju, društveni inženjering i ideološki rat, što bi nama Hrvatima temeljito moglo odrediti, možda i nepovratno, društveni smjer u kojem ćemo se kretati u sljedećim godinama, pa i desetljećima, piše Hrvatski tjednik.
O tomu i opasnostima od novih totalitarnih ideologija razgovarali su s vrsnim hrvatskim psihijatrom Hermanom Vukušićem, koji je zbog svojih jasnih stavova i znanstvenih istraživanja na žestokom udaru transrodne aktivističke sekte koja nastupa kao “vojno” krilo zeleno-lijeve političke organizacije “Možemo” čiji su članovi i podupiratelji optuženi za trgovinu djecom iz Konga.
Vukušić je predsjednik Hrvatskog društva za medicinu stresa i Centra za duhovnu medicinu, član međunarodne Akademije za menadžment, američke Akademije eksperata za traumatski stress, stručni je savjetnik Europske komisije, a obnašao je i dužnost pomoćnika ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u hrvatskoj Vladi, piše Hrvatski tjednik.
”Škopac” je najnoviji rod
Hrvatsku javnost koja dijelom načelno, a dijelom deklarativno, još uvijek većinski zastupa tradicionalne vrijednosti, transrodna teorija sa svojim političkim ideološkim krilom sve više zbunjuje i uznemirava. Što su glavne postavke transrodne teorije u medicinskom, a što u ideološkom smislu, te mogu li se one uopće razdvojeno sagledavati?
Prije svega želim naglasiti da kada govorim o trans aktivistima i pobornicima rodne ideologije nikada njih ne poistovjećujem s transrodnim osobama u cjelini.
Rodna disforija je desetljećima priznati medicinski entitet i ti ljudi zaslužuju adekvatnu zdravstvenu skrb i društvenu pažnju. Što se pak transrodne teorije i cijele rodne ideologije tiče, njihovi temelji leže u nauku tzv. “trojice mušketira”: Alberta Kinseya, Johna Moneya i Harryja Benjamina.
Prvi je bio zoolog koji se bavio sociologijom, drugi je bio psiholog koji se bavio endokrinologijom, a treći endokrinolog koji se bavio i psihijatrijom i psihologijom. Svoj trojici je zajednički dosta liberalan stav spram pedofilije, što je povijesno dokumentirano. Osnovni postulat njihovog nauka jest da spol onako kako ga razumije ogromna većina društva nije biološki zadan, već je društveno uvjetovan, do te mjere da ga se može mijenjati po želji i više puta.
Možemo li na temelju i nekih Vaših prijašnjih izjava govoriti da je ustvari riječ o genderističkoj podvali jer transrodna žena nije muškarac, kao što ni muškarac koji se osjeća kao žena nije ustvari žena, budući da se spol ne određuje samo genitalijama, niti unutarnjim reproduktivnim organima, pa niti sekundarnim karakteristikama, već isključivo spolnim stanicama?
Cijeli apsurd ovog nauka vidljiv je u činjenici da danas prema blagim procjenama imate čak 73 roda kroz koje možete “birati” da biste ostvarili svoj “unutarnji identitet”. Zadnji od njih je “eunuh” iliti po hrvatski “škopac”, rod koji je dobio cijelo poglavlje u posljednjem izdanju međunarodne transrodne aktivističke “Biblije”, a utemeljen je na podacima sa stranice “The eunuch archives” koja vrvi anonimnim pedofilskim fantazijama. Tvrdnje da su transrodni muškarci ujedno i biološki muškarci, kao i žene, su netočne i dugoročno društveno jako opasne.
Stoga, smisleno i biološki ispravno, transrodna žena ne može proizvesti jajašca kao što niti transrodni muškarac ne može producirati sjemenu tekućinu?
Upravo tako. Na žalost, čak su mnogi i u medicini zaboravili činjenicu da se spol određuje po mogućnosti proizvodnje spolnih stanica: spermija ili jajašca. Koliko vidimo, to su samo dvije alternative, a ne njih 73 ili više. Interseksualna stanja gdje pojedinci zbog kromosomskih grešaka imaju obilježja obaju spolova su jako rijetka i ne mogu biti mjerilo dokaza bilo kakvih društvenih konstrukcija rodne ideologije.
To bi i ideološki „transrodno“ najzagriženijima trebalo ipak potaknuti kognitivne mehanizme da se pomire s neoborivim znanstvenim dokazima kako postoje samo dva prirodna spola: muški i ženski?
Da, ali za poziciju agresivnog trans aktivizma argumenti ne postoje. Pogledajte što su napravili J.K. Rowling, autorici Harryja Pottera. Samo zato jer je izjavila da već imamo imenicu za “osobu koja menstruira”, a to je “žena”, proglasili su je transfobom i godinama maltretirali po društvenim mrežama.
To nasilje je išlo toliko daleko da su nedavno pokrenuli i virtualnu “Kristalnu noć” u kojoj su online organizirano vrijeđali i uznemiravali svu djecu koja su uživo prenosila igranje jedne video igre koja se temelji na svijetu iz knjiga o Harryju Potteru. Na koncu nisu uspjeli, igrica je svjetski hit, a jedan od najžešćih kritičara J.K. Rowling iz redova trans aktivista morao joj se sudskim putem javno ispričati.
Nije li nevjerojatno da 2023. godine moramo ovako „pučkoškolski“ pojednostavljeno objašnjavati te znanstvene činjenice koje i inače samostalno prirodno uočavamo i razlikujemo već u svom ranom životnom razvoju?
Od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća javlja se ideja među ljevičarsko-liberalnim krugovima da se prave revolucije provode kroz institucije. Ono što se nama čini normalnim svjetonazorom već se danas djeci u vrtićima i školama prikazuje kao zastarjeli koncept, a sve pod krinkom borbe za ljudska prava. Pitanja i teme koje hiperseksualiziraju dječju psihu posve su neprimjerene u školskoj dobi, bez obzira radi li se o LGBTQ slikovnicama ili biblijskim ljubavnim pričama. Nije nebitno spomenuti da su začetnici ove revolucije u Francuskoj potpisivali i peticiju za snižavanje dobi za seksualni pristanak, te apologetizaciju pedofilije.
Inače lijevo-liberalni aktivisti napadaju, pa i sprdaju, konzervativne udruge i njihove stavove jer se tobože tvrdoglavo „opiru“ suvremenim znanstvenim spoznajama te da prizivaju povratak srednjega vijeka, koji je toj neznalačkoj i agresivnoj neomarksističkoj sekti izgleda glavni „argument“ za plašenje neupućenih i sugestibilnih pojedinaca u svjetonazorski zbunjujućem društvu?
Ponavljam, u nedostatku argumenata jedino oružje agresivnog trans aktivizma jesu difamacija, vrijeđanje i optužbe za transfobiju. U studenome prošle godine pokušali smo organizirati okrugli stol na ove teme uz predstavnike trans i LGB zajednice. Odgovorili su nam uvredljivim dopisom da “rodna ideologija ne postoji i neka neprijatelje djece tražimo u Katoličkoj crkvi”.
Neka mi isti odgovore onda: ako je sve ovo što se u Hrvatskoj u smislu propitkivanja posvajanja djece iz DR Kongo “katolibanska zavjera” protiv progresivnih trans osoba, zašto onda u Engleskoj LGB dio dugine obitelji naziva rodnu ideologiju najvećom pošasti za gay populaciju u povijesti?
Transrodnost je otkad se prate takvi slučajevi bila uglavnom vezana uz muškarce u zreloj dobi, a jedan od najpoznatijih primjera takvih „transformera“ je onaj američkog admirala koji je postao admiralica s čak četiri zvjezdice – Rachel Leland Levine. No za razliku od takvih primjera koji se nisu povećavali zadnjih godina, bilježi se drastično povećanje transrodne disforije u dječjoj populaciji u zapadnim društvima?
Ne samo u zapadnim društvima, nego i u Hrvatskoj. Ono što je zajedničko svim zemljama u kojima je takav fenomen zabilježen jest da se sada poglavito radi o djevojčicama u tinejdžerskoj dobi, a koje u pravilu imaju cijeli niz duševnih poteškoća tipa depresije, tjeskobe, samoozljeđivanja, i slično. Inače je ova populacija jedna od najranjivijih u društvu, što se u povijesti medicine moglo vidjeti na primjeru anoreksije.
Željka Markić dala je kruh Ivani Kekin
Nedavno ste na tematskoj sjednici u Hrvatskom saboru održali vrlo zapaženi govor na temu “Porast broja transrodne djece i mladih ljudi u Republici Hrvatskoj: Mogući uzroci i kliničke posljedice“, pa koja su Vaša izravna liječnička iskustva i znanstvena saznanja kao psihijatara na Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb vezano uz transrodnu disforiju, odnosno transrodne poremećaje kako se taj medicinski pojam prije „nekorektno“ nazivao u praksi?
Koliko god se pojedinci pokušavali truditi umanjiti činjenicu da to u Hrvatskoj postoji, podaci su neupitni: ta stanja su i po broju pacijenata i po broju pruženih medicinskih usluga od 2015. godine naovamo porasla i za čak do šest puta! Ovo su podatci sa KBC-a Zagreb, a slične informacije dostupne su i od kolega iz Rijeke i Splita. Slobodno napišite da Vukušić želi za Hrvatsku da bude “transfobna” poput jedne Švedske, najliberalnije zemlje na svijetu, koja je nakon istrage svojeg nacionalnog zdravstvenog odbora o štetnim učincima hormonalnih intervencija, iste zabranila u svrhu promjene spola za mlađe od osamnaest godina.
Na istoj sjednici bili ste zajedno s konzervativnom aktivisticom Željkom Markić, inače doktoricom medicine, izloženi bezočnom klevetanju od strane političara iz zeleno-lijeve koalicije koji su potom djetinjasto se dureći demonstrativno napustili skup odbijajući demokratski dijalog i suočavanje s provjerljivim činjenicama koje ste iznijeli u svom govoru?
Osnovno načelo akademskog ponašanja jest spremnost na diskusiju i dijalog. Svi oni koji su sa te sjednice otišli, demonstrirali su ne samo jednu vrstu nepristojnosti i lošeg odgoja, već i strah da se suoče s činjenicama.
Zanimljivo da su najotrovnije strelice prema Vama bile odapete iz “progresivistički” rastezljivog luka zastupnice Ivane Kekin, koja je, gle čuda, Vaša kolegica s Klinike pa bi morala znati da se bavite ozbiljnim znanstvenim istraživanjima, ali i praksom, stoga je izgleda namjerno zlorabila sabornicu za svoje ideološke obračune?
Što se pak Ivane Kekin tiče, za stranice Hrvatskog tjednika ću si dopustiti usporedbu mojega i njezina dosadašnjeg puta u hrvatskoj medicini: to je kao da uspoređujete Pelješki most s tragom pseće mokraće u snijegu.
Ivana Kekin je isto tako nekolegijalno i ljudski sramno postupila prema Željki Markić u čijoj tvrtki je radila 2010. godine nakon polaganja stručnoga ispita, pravdajući to čekanjem specijalizacije na psihijatriji. Dakle, malo se uhljebila, a sad udara po Markić koja po njezinim riječima tada nije bila javna osoba s kasnije prepoznatljivim stavovima. Je li Kekinova onda pogodila s psihijatrijskom specijalizacijom kad su joj ispred nosa “promaknule” psihološke osobine te politički i društveni stavovi vlastite šefice koje ona sigurno nije skrivala?
Gledajte, nije uopće bitno je li Ivana Kekin 2010. godine znala tko je Željka Markić, bitno je da je Željka Markić jako dobro znala tko je Ivana Kekin i kakvi su joj svjetonazori, a svejedno joj je dala kruh u ruke.
Svojoj ste kolegici Ivani Kekin glede gorljivog zastupanja transrodne ideologije javno poručili da pročita upravo objavljenu knjigu Vrijeme je da se zamislimo (Time to think) o skandalu koji je proteklih godina potresao Odjel klinike Tavistock u Londonu koji se bavio promjenom spola u djece. O čemu je riječ u knjizi?
Transaktivistička agresivna rulja u pravilu prešućuje činjenicu da se u svijetu svakoga dana javlja sve više tzv. “detranzistenata”, osoba koje su kao maloljetne ušle u promjenu spola, prošle medicinski nepovratne hormonalne i kirurške procedure, pa zažalile i vratile se (koliko je to moguće) u svoj natalni spol. To se dogodilo i djevojčici Keiri Bell, klasičnom “tomboyu” kako se to nekada zvalo (curica koja voli kratku kosu i mušku odjeću), koju su na klinici Tavistock, unatoč teškoj depresiji, stavili na hormonalne blokatore puberteta u šesnaestoj godini života, a s dvadeset joj kirurški odstranili grudi. Keira je nedugo potom, po vlastitim riječima, shvatila da nikada nije bila muškarac, niti će ikada biti, te je započela proces detranzicije. Također, tužila je i kliniku Tavistock zbog nemara, što je posljedično završilo dobivenom presudom na Vrhovnom sudu i istragom britanskog ministarstva zdravstva temeljem koje je transrodni odjel klinike Tavistock zatvoren. Ugledni “The Times” cijelu je situaciju u srpnju prošle godine opisao u članku pod naslovom “Klinička šteta”, gdje su otvoreno prozvali i osudili transaktivistički utjecaj na medicinu koji je, osim Keire, imao još puno žrtava. Dovoljno je reći da tisuću obitelji sada skupno tuži Tavistock kliniku.
Pravobraniteljicu Ljubičić ne zanimaju branitelji
Čini se da bi ova strašna svjedočanstva trebala biti i obvezno stručno štivo pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić koja izgleda zakonski propisane aktivnosti svog Ureda jednoumno usmjerava u obranu “prava” transrodnih osoba, pretpostavljajući ih napadno pravima ljudi “tradicionalnih” spolova: ženama i muškarcima?
Gospođa Ljubičić je meni nakon što sam je u kolovozu skrenuo pažnju da se institucija kojoj je na čelu zloupotrebljava u svrhu gušenja javne diskusije po pitanju porasta broja transrodnih osoba, napismeno poslala očitovanje u kojem stoji da u mojim dotadašnjim nastupima nema trans ili homofobije. Znači, ipak može biti objektivna i spram jednog bijelog heteroseksualnog cis-muškarca kojem su biran zamjenice on/oni.
Višnja Ljubičić afežejskim žarom brani i osmero uhićenih hrvatskih državljana optuženih za trgovinu kongoanskom djecom u Zambiji, a među kojima su transrodni muškarac (odnosno biološka žena koja se predstavlja kao muškarac) i njegova partnerica koji su iskoristili svoja “prava” izgleda podmetnuta u “Istanbulskoj konvenciji” da se uz pomoć hrvatskih državnih službenika i evangeličkih crkvenih vlasti “pretvore” u heteroseksualne bračne drugove koji za razliku od transrodnih mogu posvajati djecu?
Tu više ne mogu braniti gospođu pravobraniteljicu jer je iz nekih dokumenata dostupnih javnosti razvidno da je ona bila privatno bliska s osobama koje su našle način da zaobiđu Ustav RH. Također, agresivni transaktivisti u Hrvatskoj osokolili su se toliko da vrijeđaju javno druge društveno ranjive skupine poput branitelja oboljelih od PTSP-a, na što gospođa Ljubičić ne reagira.
Doduše, DR Kongo ne dopušta posvajanja djece bilo kojim strancima koji bi ih odveli izvan njihove zemlje, pa su tako i ostali uhićeni po svemu sudeći prekršili zakon, što bi u svakoj pravnoj državi, osim izgleda kod nas, dovelo do temeljitih pravosudnih istraga kako su dobili hrvatske dokumente za “posvojenu” djecu te sustavnih preispitivanja pravnih normi donesenih “Istanbulskom konvencijom” za čiji je “transrodni” dio predsjednik Vlade Andrej Plenković “jamčio” da neće imati pravne učinke u hrvatskom društvu?
Same činjenice da su posvojitelji iz zračne luke vraćeni u zatvor, da su vlasti DR Kongo jasno rekle kako su međunarodna posvajanja djece zabranjena već duže vrijeme, da je skoro polovica djece posvojena u DR Kongo na svjetskoj razini završila u Hrvatskoj, da sud koji je izdavao rješenja u ovom slučaju ne vodi opću evidenciju, a Vrhovni sud RH veli da se ogroman broj predmeta izgubio, upućuju na bolnu istinu da se ovdje radi o nezapamćenom političkom skandalu u koji su involvirani kako opozicija, tako i vladajući.
Da nije tužno, bilo bi zabavno na koje sve načine i koje sve likove glavnostrujaški mediji koriste da uguše ovu priču.
No svjedočimo da oni koji propituju transhumanističke bizarnosti dobivaju po glavi medijskom toljagom “političke korektnosti” čiju totalitarnu praksu na Zapadu, a u Hrvatskoj njihove aktivističke franšize, provode neomarksističke antife, protukršćanski fanatici, proabortivne feministice, nasilni crnački BLM, rodno fluidni LGBTQ, woke istražitelji i slični?
Međutim, ne će uspjeti, a jedan dio nevladinog sektora uskoro započinje masovnu akciju “Za djecu Konga, za djecu svijeta!” putem koje će se izvršiti pritisak na odgovorne da se sazna sudbina svakog djeteta koje je u Hrvatsku posvojeno iz DR Konga.
Ironično je da su sada na udaru transrodnih totalitarista i radikalne feministice koje su bile najgrlatije kad je trebalo rušiti tradicionalnu obitelj i društvene odnose, pri čemu ne mislim na ženske pokrete koji su zastupali društvena, ekonomska, politička i općeljudska prava žena. Naime, sad su “radikalke” doslovno prisiljene “braniti” prava bioloških žena na vlastiti ženski spol od genderističkih bioloških muškaraca koji im drsko “otimaju” dosad tradicionalne (sic!) ženske prostore, zanimacije i prvenstva?
Glavni otpor u zapadnom svijetu rodnoj ideologiji sada pružaju ne zatucani katolibani već društveni komentatori LGB orijentacije i priznate feministkinje. Dovoljno je poslušati britanskog glumca Ruperta Evereta koji je desetljećima deklarirani gay, kada kaže: “Da sam kao dječak odrastao sada, a ne prije četrdeset godina, kada sam se više družio s frendicama i volio lutkice, gurnuli bi me sigurno u promjenu spola”. Prije par mjeseci u Škotskoj je došlo do nereda jer su se paradi ponosa usprotivili opet, ne “klečitelji s Trga” već lezbijke koje su nosile transparente “Ne želimo žene s penisima!”
Znam da nije pristojno zbog ljudi koji doista imaju duševne i psihičke probleme upotrebljavati neke zastarjele (ne)medicinske termine kojima ih moguće vrijeđamo, no živimo li svi zajedno u svijetu koji je nepovratno postao “ludnica otvorenog tipa”?
Vratimo se na priču o 73 roda, a zapravo ih ima i puno više. U trenutku kada zahtijevamo od okoline da bezuvjetno prihvati našu unutarnju stvarnost kao objektivnu istinu, srušili smo svaku granicu manifestaciji raznolike psihopatologije, a što u konačnici može biti društveno jako opasno.
I Obama je bio protiv gay brakova
Jamačno postoje medicinski, uz naravno sociološke, kulturalne i svjetonazorske razloge, što transrodne osobe ne mogu zakonito posvajati djecu?
To je medicinski i etički presloženo pitanje za jednostavan odgovor, ali odgovorit ću vam politički: i Hussein Obama, jedan od idola svjetonazorske skupine o kojoj pričamo, još je 2008. godine bio protiv gay brakova.
Pogreške s braniteljima ne smijemo ponoviti na djeci
Hrvatski ste branitelj koji je još u Domovinskom ratu kao liječnik ukazivao na pravovremeno dijagnosticiranje psihičkih trauma i sustavno liječenje naših suboraca kako ne bi tragično završili svoje živote samoubojstvima (na žalost više od četiri tisuće nije uspjelo prebroditi te tegobe). Koja je vjerojatnost da i Vi i ja postanemo dio te statistike i što su ključni čimbenici da se to ne dogodi?
Ovih dana nastupa točno trideset godina odkad sam prvi puta javno progovorio o PTSP-u pa su me (kao i sada) nazvali nestručnim i politički ambicioznim. Na žalost, gotovo sve sam bio u pravu i samo se nadam da iste pogreške ne ponovimo sada kada su u pitanju dječji životi.
Društvene mreže i mediji su najveći “perači mozga”
Koliko su u programiranje društvenog inženjeringa uključeni, kako u Hrvatskoj, tako i širom svijeta, Vaši kolege psihijatri i kojim se sugestivnim metodama mogu služiti za ideološki preodgoj stanovništva?
Najveći socijalni inženjeri ovoga doba su društvene mreže i mediji, a oni se pri tome služe metodama na kojima bi mi pozavidjeli i najveći psihijatri “perači mozga”.
Izvor:hrvatska-danas.com/Hrvatski tjednik
