“Najveća pogreška Franje Tuđmana”?
Iako je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, bio jedan od potpisnika Daytonskog mirovnog sporazuma, pojedini njegovi najbliži suradnici, poput Ivića Pašalića, danas taj čin ocjenjuju kao „najveću pogrešku“.
„U Hrvatskoj je tada vladala svojevrsna histerija zbog Tuđmanova angažmana u Bosni i Hercegovini. Velik broj ministara unutar same Vlade smatrao je da Hrvatska ne bi trebala voditi brigu o Hrvatima u BiH. Predsjednik Tuđman našao se u izuzetno teškoj situaciji – bez potpore javnosti za politiku prema BiH i pod ogromnim međunarodnim pritiskom koji je Hrvatsku prikazivao kao agresora. U tim okolnostima pokušao je izvući maksimum i potpisao je sporazum“, izjavio je svojevremeno Ivić Pašalić za medije u Zagrebu.
Mirna reintegracija Podunavlja – zamjena za neravnopravnost Hrvata u BiH
Jedna od ključnih posljedica Daytonskog sporazuma bila je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, što je praktično zamijenjeno za položaj Hrvata u BiH – koji je u startu bio neravnopravan u odnosu na Bošnjake i Srbe.
Tri naroda, dva entiteta – ključni nesrazmjer
Daytonska arhitektura BiH definirala je državu triju konstitutivnih naroda i svih njenih građana, ali podijeljenu na dva entiteta: Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Iako su Hrvati u BiH u Dayton stigli kao vojni pobjednici, Sporazum ih je pretvorio u političke gubitnike.
Hrvatsko izaslanstvo dalo je mandat OESS-u za izradu Izbornog zakona BiH, koji se primjenjuje do danas. Usto, famozne „posebne veze“ s Republikom Hrvatskom nikada nisu ni zaživjele.
Legalizirano preglasavanje Hrvata
Jedna od najspornijih točaka Sporazuma bila je odredba po kojoj se s teritorija Federacije BiH biraju dva člana Predsjedništva – bošnjački i hrvatski. Bilo je jasno da Bošnjaci, kao brojčano dominantniji, mogu birati i “hrvatskog” člana, što se već 1998. umalo dogodilo s Gradimirom Gojerom, SDP-ovim kandidatom koji je dobio oko 100.000 bošnjačkih glasova.
Taj obrazac se nastavio – od Joze Križanovića do čak četiri mandata Željka Komšića, kojeg su svaki put izabrali Bošnjaci.
Od vojne kontrole do političkog povlačenja
Hrvati su prije Daytona kontrolirali oko 26% teritorija BiH. U Sporazumu su predali 5% tog teritorija – Srbima i Bošnjacima. Izgubljen je Vitorog, strateški važna prometnica koja je povezivala Središnju Bosnu i Hercegovinu (Jajce – Kupres).
Zauzvrat je dobiven spoj kod Orašja i diplomatsko oslobađanje Odžaka. No, u RS-u osim Odžaka, Hrvati nisu dobili ni jednu općinu s hrvatskom većinom – što bi moglo pomoći povratku protjeranih iz Bosanske Posavine(Derventa, Šamac, Bosanski Brod).
Također, Hrvati su pristali prepustiti dijelove teritorija Bošnjacima za deblokadu Sarajeva, što je, uz masovno iseljavanje Srba, dodatno narušilo multietnički karakter glavnog grada.
Što je ostalo Hrvatima u BiH?
U Federaciji BiH Hrvati su zadržali zapadnu Hercegovinu, enklave u Središnjoj Bosni (Lašva, Kiseljak, Žepče, Usora) i dio doline Neretve. U RS-u su ostali tek u Hercegbosanskoj županiji i pojedinim općinama poput Drvara, Glamoča i Grahova, gdje predstavljaju manjinu.
Dayton – najgori mirovni sporazum za Hrvate u BiH
Uspoređujući sve mirovne prijedloge tijekom rata u BiH (1991.–1995.), Daytonski sporazum – iako je donio kraj rata – bio je politički najnepovoljniji za Hrvate. Unatoč vojnoj pobjedi, iz njega su izašli bez jednakopravnosti, bez institucionalnih garancija i bez sigurnosti u političkom odlučivanju.
Što kaže Zagreb danas?
U službenoj hrvatskoj politici dominira stav da su Hrvati u BiH temeljni čimbenik stabilnosti, no konkretnih pomaka prema stvarnoj pomoći – osobito po pitanju izbornog zakona – gotovo da i nema. Hrvatska Vlada podržava političke predstavnike Hrvata, ali izostaje jači diplomatski pritisak prema međunarodnim strukturama koje nadziru BiH.
Osim toga, mnogi upozoravaju da je sama RH kroz potpisivanje Daytona pristala na ustroj BiH koji Hrvate dugoročno stavlja u neravnopravan položaj – što je, kako tvrde, povijesni teret koji će teško biti ispravljen bez korjenitih promjena.
Ima li mogućnosti za ispravak Daytona – ostaje otvoreno pitanje. No jedno je sigurno: borba Hrvata u BiH za ravnopravan status još uvijek nije završena.
