Braća Glasnović, Davor i Željko Glasnović su u rat 1991. pristigli kao državljani Kanade, obojica s iskustvom iz Kanadske vojske.
O životnoj priči Željka Glasnovića podosta se zna, kao i činjenica da je pod svojim zapovjedništvom imao ustrojenu elitnu postrojbu stranih dragovoljaca unutar brigade Kralj Tomislav. O tragičnoj priči brata Davora puno se manje zna, a najmanje znaju naše službe koje ga nisu ni ispitivale što je sve prošao tijekom 13 mjeseci kalvarije u logoru, gdje su mu odrezali uho, ranjenog ga višekratno prebijali i zlostavljali na stotine načina. Srećom, zahvaljujući otkupnini koju je prikupila obitelj, Davor Glasnović, bivši pripadnik SP GSHV-a bojne Frankopan pušten je, nakon višemjesečnih tortura, na današnji dan 31. srpnja 1993. na slobodu. Bez uha, u gipsu, traumatiziran, ali živ i neslomljenog duha .
“Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko iz naših institucija nije razgovarao sa mnom. Nakon što sam izišao na razmjeni, nitko me nije debrifirao. Nije ih zanimalo niti gdje sam bio, što sam sve vidio, tko me je mučio, tko je naređivao… Ništa!”, stoji u svjedočanstvu Davora Glasnovića objavljenom u knjizi “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992.” autora Vlade Radošića. U izjavu koju je Davor dao pred televizijskim kamerama 2016. godine potvrdio je da DORH nikada ništa nije poduzeo protiv njegovih mučitelja niti su hrvatske institucije bile zainteresirane za razgovor s njime. Umjesto toga, Davor se našao na srpskom popisu osumnjičenih za ratne zločine počinjene navodno na području na kojemu Davor uopće nije bio (Livno) te u razdoblju tijekom kojega je bio u njihovom zatočeništvu.
Davorova priča je samo još jedna priča iz Hrvatske, priča među tisućama drugih priča i sudbina koje ne zanimaju nelustriranu vlast koja se naziva hrvatskom, ali je sve samo ne hrvatska. Priča je to koja je počela davno prije Davorovog ranjavanja i zarobljavanja, priča koju Davor dijeli s brojnim Hrvatima koje su u posljednje 102 godine terorizirali, zlostavljali i ubijali u ime velikosrpske i komunističke zločinačke ideologije. Priča je to o sukobu koji se nastavlja unatoč pritiscima da „zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti“ i da „oprostimo“ neoprostivo, o sukobu koji će trajati sve do konačnog oslobođenja hrvatskog doma u kojemu će svi Davori moći ispričati svoje priče, njihovi zlostavljači biti kažnjeni, a pravda barem polovično zadovoljena. Jer, istinske pravde za sudbine svih Davora nikada neće biti. Ostaje samo utjeha da njihova žrtva neće biti uzaludna.
