Nema nikakve dvojbe da Dario Kordić nije ratni zločinac i ubojica, da nije sudjelovao u ubojstvima i masakru u Ahmićima, da ih nije naredio. Dario Kordić je nevin odležao 2/3 zatvorske kazne od 25 godina na koju ga je osudio haški tribunal na temelju laži i lažnih konstrukcija koje se odavno znaju a danas isplivavaju na površinu.
Dario Kordić je osuđen na temelju lažnih svjedočenja i iskaza plaćenih svjedoka kako je “možda“ bio na nekom „navodnom“ sastanku u Vitezu na kojem je izdana naredba za napad na selo Ahmiće.
Zaista, zašto je osuđen Dario Kordić?
Kordić je osuđen jer tajni svjedok iz druge ruke kojeg demantira svjedok iz prve ruke promijenio iskaz pod Nobilovim pritiskom i radi promjene vlasti u Hrvatskoj, kaže da je Kordić bio nazočan na sastanku, ali ne i da je počinio neko kazneno djelo, jer čak i ako uzmemo da je Kordić zaista bio na tom sastanku, nazočnost na sastanku nije kazneno djelo opisano bilo kojim članom Statuta suda ili međunarodnog prava. I zato u nedostatku dokaza sudac May i njegovo vijeće pretpostavljaju da to sve skupa bez Kordića ne bi išlo, bez jednog jedinog dokaza.Osim toga, haški sud je prvo 2000. Godine utvrdio da je kriv Blaškić. Pa je onda 2001. utvrdio da je kriv Kordić. Pa je onda 2002. utvrdio da nije kriv Blaškić. A nakon toga je predmet Paška Ljubičića prepustio BiH pravosuđu. A onda je 29. travnja 2008. godine sud BiH objavio presudu kojom se Ljubičić nagodio s tužiteljstvom, dobio 10 godina zatvora a u obrazloženju presude stoji da je Ljubičić kriv jer je proslijedio nezakonitu Blaškićevu zapovijed da se „pobiju svi vojno sposobni muškarci“.
Dakle, 2008. ponovo nije kriv Kordić nego Blaškić.Ono što je u presudi Ljubičiću najbitnije, to je da je dokazano temeljem dokumenata, da je Blaškić bio taj koji je izdao zapovijed da se trojica robijaša iz zatvora u Kaoniku (Bralo, Jukić, Antolović) puste i pridruže napadu na Ahmiće. Naime, malo je poznato da ne postoji niti jedan jedini materijalni dokaz da je u Ahmićima uopće počinjen ratni zločin. Odnosno, jedini materijalni dokaz koji se navodi u presudi je dokaz po brojem Z146.1 odnosno izvješće HIS-a o Ahmićima. HIS je Hrvatska izvještajna služba kojoj je na čelu bio Miroslav Tuđman a istragu je vodio Markica Rebić, i ta istraga je pokazala da su upravo Bralo, Antolović i Jukić bili ti koji su činili zločine i bacili ljagu na ostale sudionike potpuno legalne, legitimne i preventivne vojne operacije u sklopu obrane viteško-busovačke enklave. Pitanje je zašto je dokument Z146.1 nestao iz elektronske arhive haškog suda? Kao što je pitanje zašto je svjedočenje Paddyja Ashdowna nestalo sa službenih stranica haškog suda?Naime, činjenica je da je pokojni sudac Richard May bio član LIBDEM-a odnosno liberalno-demokratske stranke na čijem čelu je bio danas također pokojni John Durnham Ashdown u našim krajevima poznat kao „salvetni Paddy“. U paragrafu 137. presude Kordiću vijeće suca Maya naime kaže kako je „Tuđman priznao Ashdownu da želi podjeliti BiH s Miloševićem 1991. godine“. Notorna je činjenica da predsjednik Tuđman nikad nije vidio Ashdowna sve do 6. svibnja 1995. godine kad je igrom slučaja sjedio do njega na proslavi pedesete obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom. I tad je nastala famozna priča o salveti koja je u međuvremenu razvaljena argumentima i to je jedan od razloga zašto se svjedočenje Paddya Ashdowna uklonilo s haškog suda.
Drugi razlog je možda taj jer je Ashdown rekao kako se „netko opako našalio pozivajući Tuđmana koji je u drugom svjetskom ratu bio na drugoj strani“ sugerirajući da se Tuđman u drugom svjetskom ratu borio na strani fašizma i nacizma.
A treći razlog je upravo naveden, zato da se može manipulirati činjenicama i da teza iz paragrafa 137. prema kojoj se događaj iz 1995. bez ikakvih dokaza translatira u 1991. A to je pak potrebno zbog toga što dokaz iz svibnja 1995. ne može biti dokaz o namjeri u svezi s muslimansko-hrvatskim sukobom koji je završio u ožujku 1994. Ili, još jedan primjer. Stanko Posavac bio je čovjek iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa, Hrvat po nacionalnosti. Kad je 1991. godine izvršena srpska agresija na Hrvatsku, Stanko je otišao i najbliži veći hrvatski grad a to je bio Split i tamo se dragovoljno javio u 4. brigadu ZNG-a (kasnije 4. Gardijsku brigadu HV-a legendarne „Pauke“). Tu je branio Hrvatsku. Nakon sarajevskog primirja u siječnju 1992. Stanko još malo ostaje u HV-u, a onda kad je krenuo prvi strateški val srpske agresije na BiH u travnju 1992. Stanko se vraća kući i brani BiH kao pripadnik HVO-a u brigadi „Ante Starčević iz Uskoplja“. Prije toga morao je zamrznuti svoj status u HV-u a to se rješavalo prebacivanjem na sustav skrbi. 13. Siječnja 1993. godine snajperski hitac Armije BiH ubija ga na kućnom pragu. Nakon toga zapovjedništvo brigade „Ante Starčević iz Uskoplja šalje dopis u Split da se pokojnog Stanka Posavca ,može skinuti s liste skrbi 4. Gardijske brigade.I onda ovaj i ovakav sud to tumači na način da je u siječnju 1993. 4. Gardijska brigada HV-a sudjelovala u napadu na Gornji Vakuf i da je to dokaz za postojanje međunarodnog sukoba (Kordić-Čerkez paragraf 99.)I takvim imbecilnim zakučastim, nelogičnim tezama obiluje čitava presuda.
Vidimo da protiv Kordića dokaza ni za lijek. Sve se temelji na pretpostavkama. A presuda suda BiH Pašku Ljubičiću iz 2008. godine pokazuje da Kordić s tim incidentom u Ahmićima nije imao ništa, da je krivnja na nekom drugom ali i ono najbitnije, da je Račanova vlada skrivala dokaze koji su bili oslobađajući za Kordića.I tu vam je razlog ovakve njihove zapjenjenosti. Oni se boje da narod sazna pravu istinu a ona je jednostavna; Dario Kordić je nevin čovjek koji je otukao robiju koja je trebala zapasti nekog drugog.
Dario Kordić je već danas simbol uspona i posrnuća hrvatskoga naroda. Početkom devedesetih godina poveo je hrvatski narod Srednje Bosne u osvit slobode, zatim obrane svoga opstanka pred srpskom, a nakon toga i muslimanskom agresijom. Umjesto da uživa plodove krvlju obranjene slobode, upravo zbog obrane slobode svoga naroda – slijedilo je mučeništvo i proces proglašenja krivnje upravo zbog odbijanja biti robom.
Njegov je život svjedočio posrnućem međunarodne pravde i pravednosti, posrnućem hrvatske državnosti i mučeništvom suvremenoga Hrvata pred haškim Tribunalom te trajnim javnim progonom od odnarođenih elita u Hrvatskoj i navodnih hrvatskih predstavnika u svim javnim institucijama, a osobito u medijima. Svoj život nakon uzništva posvetio je reafirmaciji i svjedočenju temeljnog hrvatskog nacionalnog stupa, kršćanskog duhovnog i vrijednosnog identiteta i simbolike. A običan je hrvatski čovjek. Suprug i otac, kome je otrgnuto pravo na svjedočenje odrastanju svoje djece kao i tisućama drugih.Jer, Dario Kordić se nikada nije bojao zla niti klečao pred strahom.Nikada nije priznao svoju krivnju ali je junački podnosio svoju žrtvu odbijajući okriviti bilo koga drugoga. Preuzeo je križ krivnje i dostojanstveno i hrabro, iako nevin, odslužio je preko 17 godina robije.
Za vrijeme robije Dario Kordić proživio je svoju katarzu, postao je još čvršći vjernik i čovjek ljubavi, mira koji je iz zatvora slao poruke mira i ljubavi. Iste takve poruke poslao je Dario Kordić i na zagrebačkom aerodromu kada se vratio u Hrvatsku u nekoliko emotivnih istupa koji su rasplakali mnoge nazočne.
Posebno emotivno je bilo kada se Dario Kordić vratio u rodnu Busovaču.
Donosimo svjedočenje Dariove susjede Maje Varešković -(Busovača 04.12.2014.) koja ovako opisuje Daria Kordića:”Netko je pozvonio na vrata moje kuće i ja otvorih.Preda mnom je stajao visok,mlad čovjek s naočalama.Reče da se zove Dario Kordić,da se doselio u našu ulicu i da skuplja pomoć za komšinicu Suadu i njenu djecu jer joj je muž Hojlica poginuo radeći u šumi…pozvala sam mamu il tatu,ne sjećam se…nakon nekoliko godina taj čovjek je osuđen na 25 godina zatvora zbog ratnog zločina….prije nego se doselio u komšiluk njega nisam znala,znala sam njegovu majku koja je bila pedijatar i znala je i u kući primiti moju majku koja bi me donijela bolesnu i znala sam njegova oca,veterinara koji je pomagao i liječio stoku i kad netko nije imao para…uzeo bi ili malo krompira ili par jaja…Rat je počeo i Dario je stao na čelo naseg naroda…njegova žena i djeca su cijelo vrijeme ostali ovdje a mogao ih je helikopterom poslati u Split pa da se Venera šeta Rivom i pije kavu u Marmontovoj dok mi ovdje ginemo…bili su tu i njihovu kuću su čuvali nasi vojnici…pa i moj tata…ona bi vojnicima pravila,svaki dan palačinke…jedan dan je izišla da se izvine jer nema brašna za palačinke…vojarna Draga je bila puna hrane ali on je bio takav…za svoje nije tražio…preponosan,skroman…Ljudina s velikim Lj…tek kada je iz došao iz zatvora i prohodao Busovačom,za mene je stao rat…isla sam ga dočekati…kad bi vjerovala da je on kriv za zlocin u Ahmićima i tad bi otisla na stadion ali da ga pljunem…pošto ga poznajem,znam da nije to naredio i da je nevin odležao 17 god…ovako,volim ga i ponosna sam što je stanovao u mojoj ulici, a sad nek se ponosi Zagreb njime i neka i tamo među mnogim izdajicama Hrvatskog naroda živi jedan takav…pravi i najveći…sad neka me opet izbaci poneki “prijatelj”…Dario je žrtvovao sve za Hrvatsku a i ja ću brate par takvih prijatelja!”
Dario Kordić nije se žalio na svoju sudbinu, nikoga nije optužio za nepravdu koju je preživio te je nastupio kao istinski vjernik i obraćenik.
Kada je Ivica Kupreškić došao u posjetu svojoj braći u Haag sreo je i Daria Kordića i pozdravili su se, pri čemu mu je Dario Kordić rekao: ”Ajde Ivica ne budi tužan, šta je 25 godina odležati za našu HRVATSKU.”
Ovo pokazuje koliko i Hrvati Srednje Bosne vole Hrvatsku !
