Danas je Hrvatska trebala stati na trenutak, ali nije

Danas je čitava Hrvatska u podne trebala na trenutak stati.

Stati i zašutjeti.

Stati i prisjetiti se.

Stati i pomoliti se.

Ali, nije.

Jer to briselsku Hrvatsku ne interesira.

Jer, Hrvatskoj je izbrisano sjećanje.

Isprali su joj mozak, uništili memoriju.

Zagadili dušu.

I danas će Hrvateki u nekim medijima, koje financiraju, čitati kako su tamo neke davne ’91. ‘nastradali neki policajci’, pri tom ne misleći kako sve što imaju duguju onima koji su na današnji dan mučki pobijeni.

Tamo gdje je danas tišina, nekoć je bilo mučeništvo i krv. Danas kad se u medijima piše tek suho, bezimeno: “poginuli policajci” — bez dublje misli, bez pijeteta, bez suza — hrvatski narod ponovno gubi dio svoje duše.
Jer oni nisu “neki policajci”. Oni su temelj na kojem stojimo.

Ali danas, u briselskoj Hrvatskoj, modernoj i “progresivnoj”, u modi su neke druge priče: Antife, Sutjeska, Brezovica.
U modi su tuđe zastave i tuđa sjećanja.
Naši, pak, mrtvi, čekaju u tišini da ih se netko sjeti.
Da barem jednom, Hrvatska stane. Na trenutak. Da se ne srami onih koji su joj dali sve.

Danas nije stala.
Ali još nije kasno da narod, makar u svojim srcima, to učini.

Ubijeni i masakrirani hrvatski policajci pripadnici Specijalne jedinice policije Vinkovci.

Stipan Bošnjak iz Nuštra (r. 1955.)

Antun Grbavac iz Nijemaca (r. 1961.)

Josip Culej iz Jarmine (r. 1966.)

Mladen Šarić iz Novih Jankovaca (r. 1965.)

Zdenko Perica iz Nuštra (r. 1965.)

Zoran Grašić iz Otoka (r. 1969).

Ivica Vučić iz Vinkovaca (r. 1961.)

Luka Crnković iz Otoka (r. 1970.)

Marinko Petrušić iz Tovarnika (r. 1966.)

Janko Čović iz Ivankova (r. 1965.)