Kroz posljednjih 25 godina međunarodna zajednica, u prvom redu američka administracija u BiH, naučila je bošnjačke političke elite da joj se ispunjavaju želje. Tako je međunarodna zajednica nemilosrdno kažnjavala hrvatske i srpske političke elite na prijelazu tisućljeća, tenkovima je napala Hercegovačku banku zbog ekonomske moći hrvatskoga naroda u BiH, nametnula Hrvatima čak četiri puta člana Predsjedništva izabranog bošnjačkim glasovima, potom vlade Alijanse i Platforme, ostala gluha i nijema na svakodnevnu sotonizaciju hrvatskog naroda u sarajevskim medijima, a o sotonizaciji Srba i Republike Srpske izlišno je i govoriti. Šovinizam koji i sad dolazi iz Sarajeva jednostavno nije tema međunarodnih dužnosnika.
Piše Jurica Gudelj za dnevnik.ba
U Bosni i Hercegovini je prestalo biti vijest da će izbiti novi rat. Ne samo da su prijetnje ratom zbog političkih neslaganja prestale biti tabu, nego su čak prestale biti i novost. Javnost na te prijetnje reagira samo zbog opće emotivne naelektriziranosti i sjećanja na ne baš tako davnu prošlost u kojoj smo rat osjećali na svojoj koži.
No, kako je sve počelo? Kako je tema izbijanja novog rata postala ravnopravna s temom poskupljenja živežnih namirnica ili krpanje rupa na cestama bh. gradova? Kako su “obrana povratnika”, “zauzimanje Brčkog” i “brojanje tenkova” stali rame uz rame s cijenama ulja, klimatskim promjenama i covid-mjerama?
INZKO ZAKUHAO KAŠU
Prije 10-ak i više godina politička situacija u BiH nije bila ništa bolja. Naprotiv, bila je ista ili čak u nekim trenutcima i gora. No tad nitko nije ovako eksplicitno kao danas prijetio ratom, brojao “patriote” spremne za ratovanje niti nabrajao oružje kojim raspolaže jedan od bh. konstitutivnih naroda. Tad je novi rat bio tabu o kojem se nije pričalo, makar se o njemu u potajici i mislilo.
U bosanskohercegovačkom političkom i društvenom loncu počelo je kipjeti nakon što je odlazeći iz BiH bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, inače u hrvatskoj i srpskoj javnosti prepoznat kao bošnjački lobist, nametnuo zakon o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina.
Nametanje tog zakona bilo je povod za otvaranjem rasprave o ulozi visokog predstavnika u BiH i općenito (ne)časnoj ulozi međunarodne zajednice, u prvom redu zapadnih zemalja, u našoj zemlji. Zbog tog je vodstvo Republike Srpske, budući da je osjetilo kako će navedeni zakon izravno biti usmjeren protiv Srba i kako će biti oruđe u bošnjačkim rukama u daljnjem političkom životu BiH, otvorilo procese vraćanja nadležnosti s razine države BiH na razinu entiteta RS.
Takav stav RS-a, naravno, dočekan je na nož, odnosno pušku, u bošnjačkom političkom Sarajevu.
PRIJETNJE UMJESTO RAZGOVORA
Paralelno s tim procesom, odvijaju se i nastojanja međunarodne zajednice da se reformira Izborni zakon BiH i to u skladu s presudama Ustavnoga suda BiH i Europskog suda za ljudska prava. Provođenje svih presuda koje opterećuju Izborni zakon BiH jednostavno ide u smjeru uvažavanja načela legitimnog političkog predstavljanja, protiv čega u Sarajevu bošnjački politički dužnosnici redom imaju isto, negativno, stajalište.
U tom smjeru onda idu i prijetnje novim ratom. Dok Milorad Dodik govori o tomu kako teritorijalni integritet BiH ni u kojem slučaju nije ugrožen, kako srpska strana želi vratiti BiH u ustavne, daytonske i zakonske okvire te kako stanovnici BiH trebaju uzeti sudbinu u vlastite ruke i napraviti temeljni konsenzus o budućnosti države, iz Sarajeva dolaze dijametralno suprotne poruke. Poručuje se kako s “izdajicama” nema pregovaranja. Izdajice su pak svi oni Hrvati i Srbi, stanovnici ove zemlje, koji ne podržavaju sarajevske unitarističke politike.
Na svaki spomen vraćanja nadležnosti, a u podtekstu i reformiranja Izbornoga zakona na način da se uvaži činjenica da su Hrvati konstitutivan narod u BiH, iz Sarajeva, najčešće od Bakira Izetbegovića i ekipe oko njega, stižu prijetnje ratom. Te prijetnje, kako je primijetio i sam Dodik, nisu toliko upućenje Srbima (a još manje Hrvatima), koliko su upućene međunarodnoj zajednici.
Naime, kroz posljednjih 25 godina međunarodna zajednica, u prvom redu američka administracija u BiH, naučila je bošnjačke političke elite da joj se ispunjavaju želje. Tako je međunarodna zajednica nemilosrdno kažnjavala hrvatske i srpske političke elite na prijelazu tisućljeća, tenkovima je napala Hercegovačku banku zbog ekonomske moći hrvatskoga naroda u BiH, nametnula Hrvatima čak četiri puta člana Predsjedništva izabranog bošnjačkim glasovima, potom vlade Alijanse i Platforme, ostala gluha i nijema na svakodnevnu sotonizaciju hrvatskog naroda u sarajevskim medijima, a o sotonizaciji Srba i Republike Srpske izlišno je i govoriti. Šovinizam koji i sad dolazi iz Sarajeva jednostavno nije tema međunarodnih dužnosnika.
Cijelo ovo post-ratno vrijeme u BiH isključivo jedna strana govori o novom ratu, a to je ona čije je sjedište u Sarajevu. Niti jedan jedini put priča o ratu nije krenula ni iz Mostara ni iz Banja Luke. No, to međunarodna zajednica u BiH nikad nije “primijetila”.
ŠMINKANJE MRTVACA
Ipak, svaka kratkovidna politika, a današnja bošnjačka politika to svakako jest, prije ili kasnije mora udariti glavom o zid, što upravo promatramo, samo u super slowmotionu.
Kad je po prvi put osjetila da joj želje neće biti ispunjene, ukupna bošnjačka politika od Peđe Kojovića i Nermina Nikšića preko Bakira Izetbegovića do Željka Komšića, otvorila je paljbu po međunarodnim dužnosnicima u BiH. Tako sad odjednom američki izaslanik za izmjene Izbornoga zakona BiH postaje “ruski igrač”, Europa postaje “kurva”, a sulude želje bošnjačke političke elite da dominira Bosnom i Hercegovinom neispunjene zbog “zapadne islamofobije”.
Bošnjačka politika jako dobro zna kako Zapad ne želi nikakve sukobe u Europi i kako je to crvena linija koja se ne smije prelaziti. Upravo zato bošnjačke elite i prijete ratom Srbima (u podtekstu i Hrvatima, regiji i cijeloj Europi), ne toliko zbog Srba, nego upravo zbog međunarodne zajednice kojoj tako signaliziraju da im se moraju uvažavati želje. Bez obzira koliko bile iracionalne.
Sve to pak jednostavno znači kako od države Bosne i Hercegovine više nema ništa. Riječ je o mrtvacu kojeg ponetko još uvijek pokušava šminkom prikazati kao živu osobu. No, sve je to uzalud. Toksično ozračje u BiH prešlo je točku s koje više nema povratka. Favoriziranjem jedne strane međunarodna zajednica je stvorila političkog monstruma koji jednostavno dugoročno ne može preživjeti.
Nikakav zakon više ne može pomoći Bosni i Hercegovini s obzirom na to da su odnosi postali toliko zatrovani da ih je gotovo nemoguće popraviti. Izborni zakon neće riješiti probleme hrvatskog naroda jer će ih bošnjačke elite i dalje pokušavati istisnuti iz svakog dijela BiH i svake institucije gdje god je to moguće. Isto tako, vraćanje nadležnosti neće smanjiti pritiske na RS, kao što ni ovladavanje cijelom FBiH neće zadovoljiti apetite bošnjačkih elita.
SIGNALIZIRANJE SLABOSTI
Zbog tog se danas nitko i ne osvrće na Izetbegovićeve ratne trube. Svatko zna da su one znak jedne političke slabosti i intelektualne potkapacitiranosti. Također, njegove ratne trube danas stanovnicima BiH signaliziraju žalosnu propast ove države i jasno označavaju nemogućnost uspostave harmoniziranih odnosa između tri konstitutivna naroda u dva entiteta.
Vrijeme je da se svak krene samostalno brinuti o sebi, pa i Hrvati. Vrijeme je da se krene razmišljati o samoorganizaciji hrvatskoga naroda u BiH. Očevidno je kako od podjele vlasti u BiH po načelu “svakom po trećina” nema ništa te stoga sada treba početi razmišljati o tomu kako organizirati 100 posto vlasti na jednoj trećini teritorija BiH.
