”Kastriran… Skalpiran… Trbuh mu isparan… Izvađene oči… Napola odsječena glava… Živ miniran i raznesen… Otrgnuta ruka… Djelomice spaljen… Žensko truplo vidno zlostavljano…”
Riječ je tek o ulomcima iz zapisnika s obdukcije tijela šestoro hrvatskih civila i 33 pripadnika HVO-a koje su vojnici 44. brdske brigade ”Jablanica”, ustrojene unutar 6. korpusa Armije RBiH, zarobljene pobili 28. srpnja 1993. godine na području Doljana i Stipića livada.
Toga je dana gusta bukova šuma drevne Čvrsnice čija mistična tmina opasava taj skriveni proplanak čula ono što nikada nije trebala čuti… U svoja je debla, u svoje stijene, u svoju zemlju, u svoj bitak upila urlike nepojmljive boli, krike bespomoćnosti, hropce zaklanih, posljednje izdahe do smrti mučenih…
”Ovdje smo ga našli kako visi, ruku svezanih oko bukve, sva mu je utroba bila vani, trbuh rastvoren… Momku je lice bilo nagoreno, spaljeno… Ona starica tamo, otvorena grla, rupa od uha do uha…”
Veteran… Pozne godine, poduboke bore koje iskustvo i godine ostave oko očiju… Zagledan u onu šumsku tminu vratio se 29 godina unatrag i nije više vidio nikoga od nas… Ponovno je vidio – pokolj… I trznu se gromada od čovjeka, zadrhta kao tada onaj mladić koji je u maskirnoj odori HVO-a, pucajući ispred sebe i potiskujući neprijatelja prema istoku, utrčao na oslobođene Stipića livade… Utrčao i vidio što se zaboraviti ne može…
Preživjeli su odvedeni u jablanički logor – “Muzej Bitke za ranjenike na Neretvi”. Ono što su tamo doživjeli zarobljeni ratnici, ono što su kasnije u umovima zaključale zarobljene žene, ono što su vidjeli i osjetili najneviniji među nevinima – 69-oro tamo odvedene djece… To je nešto što više ne ide iz glave jednom kada doznate o čemu je riječ…
To su nešto činili oni koji su u ratu dobili odriješene ruke za oživljavanje kroz život potiskivanih patološko-sadističkih snova, a nakon rata nastavili živjeti životom tek nekoga običnog čovjeka koji, valjda, jutro otpočinje kupovinom svježega kruha za svoju obitelj, a dan svršava večernjim poljupcem dječjega čela i lijeganjem u postelju pokraj toploga tijela svoje žene.
Oni su na Stipića livadama i na tolikim drugim stratištima oduzimali majke, muževe, očeve i djecu, oduzevši njihovima onaj miris svježega jutarnjeg kruha iz očevih ruku, iskonsku radost dječjega poljupca i milinu večernjega zagrljaja…
Ali…
Ma koliko svi MUP-ovi, tužiteljstva i sudovi, ova sluđena država i svi licemjeri svijeta koji si umišljaju dostojnost dijeljenja ”pravde” žmirili na njih, ma koliko oni sami šutjeli o onomu što u šumskoj tmini ostade fijukati vjetrom kroz naraštaje, ma koliko se kroz godinu toga ne sjete… Onoga tko je oštricu noža zario u meki vrat svezanoga zarobljenika, ispalio zrno u slomljenoga čovjeka, silovao pretučenu ženu, ubio dijete… na svaku godišnjicu njegova zlodjela, na rođendan neokajanoga zločina, na dan kada je oduzeo život nemoćnijemu od sebe uvijek stigne mrkla tama… Tada, u fijukanju vjetra s Risovca on opet začuje krike patnika, a ledeni mu se znoj, kapljicu za kapljicom, slijeva niz leđa… Ta ga tama sustiže jednom godišnje, sve dok ne dođe kako bi ostala… Od nje mu nema bijega!
Izvor:Darko Juka/Fb
