Roditelji mi često kažu: „Zna on sve. Pametan je, odličan učenik, sve razumije. Namjerno me izaziva. Kao da u tom trenutku nema mozga.” I na neki način to doista jest istina. Ne zato što su lijeni, razmaženi ili neposlušni. Nego zato što se u njihovom mozgu događa nešto vrlo konkretno, piše to na svom blogu klinička psihologinja i psihoterapeutkinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
Mozak nije jedan gumb, već cijeli sustav. U mozgu djece i adolescenata postoje različiti „odjeli“. Jedan od njih je limbički sustav, emocionalni centar. On uključuje amigdalu, naš alarm za opasnost, ali i centre koji osjećaju uzbuđenje, strah, sram, pripadnost, odbacivanje. Limbički sustav ne pita: Je li ovo racionalno? On pita samo jedno: Jesam li siguran ili ugrožen? Jesam li prihvaćen ili odbačen? Kad dijete ili adolescent osjeti prijetnju – kritiku, sram, preplavljenost, gubitak kontrole – amigdala pali alarm kao da je u opasnosti. Tijelo se prebaci u preživljavanje: borba, bijeg, zamrzavanje.
U tom trenutku razgovor i argumenti ne ulaze u mozak. Jer dio mozga zadužen za razmišljanje, planiranje i samokontrolu – prefrontalni korteks – privremeno se „isključi“. Zato djeca viču, plaču, lupaju vratima, povlače se i šute, govore „ne znam“, „pusti me“, „ne mogu“. To nije namjerna drama, to je neurobiologija.
A adolescenti? Kod njih se događa još nešto. Kod adolescenata imamo dodatni „twist“. Njihov limbički sustav i sustav nagrade (dopaminski sustav) rade punom snagom, dok je prefrontalni korteks još u razvoju. To znači: emocije su jače, potreba za uzbuđenjem je veća, nagrada sada je važnija od posljedica kasnije, društveno prihvaćanje djeluje kao pitanje života i smrti.
Dopamin – hormon nagrade – ne reagira samo na uspjeh. On reagira na novost, rizik, intenzitet, ekran, lajkove, igre, društvo. Zato adolescent zna da nešto nije pametno, ali ipak to učini, obeća da će učiti, ali završi na mobitelu, reagira burno na sitnicu, traži „još“, još podražaja, još slobode, još intenziteta. Ne zato što ne poštuje roditelje, nego zato što njegov mozak traži nagradu brže nego što može procijeniti rizik.
Zašto kazna u tim trenucima ne djeluje
Kad je alarm uključen ili kad dopaminski sustav „gori“, kazna ne uči. Ona samo povećava stres ili bunt. Dijete tada ne uči samoregulaciju, odgovornost, uvid, uzrok, posljedice. Uči samo kako izbjeći roditelja, kako sakriti ponašanje ili kako se još jače boriti. Granice su naravno važne i potrebne, ali tajming je presudan.
Što djeci i adolescentima zapravo treba. Treba im odrasla osoba koja može reći (glasno ili tiho): „Vidim da ti je sada teško. Ne moraš ovo sam/a. Hajdemo zajedno disati i umiriti se, pa ćemo razgovarati.“
Kad roditelj ostane dovoljno miran djetetov živčani sustav se smiruje. Amigdala se gasi jer dobije poruku da je sigurno, prefrontalni korteks se vraća „online“ i uključuje se logika i razumijevanje. Tek tada dijete može čuti, razumjeti, učiti, preuzeti odgovornost.
To nije popuštanje. To je učenje mozga sigurnosti.
Što roditelji zapravo grade dugoročno
Ne odgajamo djecu da uvijek budu mirna. Odgajamo ih, između ostalog, da znaju što s jakim emocijama i kako se sami regulirati. Svaki put kad umjesto srama ponudimo regulaciju, jačamo živčani sustav, gradimo otpornost i učimo dijete da emocije nisu opasne, te da se s njima može ostati, bez bijega ili eksplozije.
Zaključno, kada se roditeljima čini da njihovo dijete „zna, ali ne može“, vjerojatno je to točno. Mozak u razvoju ne treba više prijetnji i posramljivanja, nego sigurnu odraslu osobu koja može držati granice i emocije istovremeno. To nije lako, ali je u odgojnom smislu puno efikasnije i daje djeci alat za samoregulaciju. A to nam je jedan od važnih ciljeva odgoja i važan alat koji će ponijeti u odraslu dob.
Izvor:narod.hr/Gordana Buljan Flander
