Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u Brezarićima, kao peto dijete Josipa i Barbare. Godine 1909. obitelj Stepinac preselila se u Krašić. Poslije završene osnovne škole, na preporuku župnika, nastavio je gimnazijske studije kao pitomac Nadbiskupskog orfanotrofija u Zagrebu.
Nakon šestog razreda (1915.) stupio je u Nadbiskupsko sjemenište na Kaptolu. Kao klerik isticao se ozbiljnošću. Kao član Germanicuma, 1924. upisuje filozofsko-teološki studij na rimskoj Gregoriani. Za svećenika je zaređen 16. listopada 1930. Nakon trogodišnje službe nadbiskupskog ceremonijara i bilježnika Duhovnog stola u zagrebu, papa Pio XI. imenovao je dr. Alojzija Stepinca nadbiskupom-koadjutorom sa pravom nasljedstva.
Poslije smrti nadbiskupa Bauera (7. prosinca 1937.), Stepinac preuzima upravu prostrane zagrebačke dijeceze, a malo za tim postaje i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije. Nadbiskup Stepinac je 20. studenoga 1952. imenovan, a 12. siječnja 1953. kreiran kardinalom.
Susretljivost prema siromašnima i ljubav prema onima koji trpe neodvojive su komponente Stepinca nadbiskupa i pastira. Na njegov poticaj, 25. studenoga 1931. utemeljuje se Caritas zagrebačke nadbiskupije. Zalagao se za jedinstvo Hrvatskog katoličkog pokreta, a bio je i neumoran propovjednik. Nadbiskup Stepinac bio je vrlo aktivan u pomaganju Židovima, te ustrajan u borbi protiv svih vrsti rasnih diskriminacija.
U tragičnim zbivanjima sloma hrvatske države i u razdoblju komunističke diktature nadbiskup Stepinac ostaje neustrašiv pastir spreman život svoj položiti za ovce svoje.
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.
Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
