Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u Brezarićima, kao peto dijete Josipa i Barbare. Godine 1909. obitelj Stepinac preselila se u Krašić. Poslije završene osnovne škole, na preporuku župnika, nastavio je gimnazijske studije kao pitomac Nadbiskupskog orfanotrofija u Zagrebu.
Nakon šestog razreda (1915.) stupio je u Nadbiskupsko sjemenište na Kaptolu. Kao klerik isticao se ozbiljnošću. Kao član Germanicuma, 1924. upisuje filozofsko-teološki studij na rimskoj Gregoriani. Za svećenika je zaređen 16. listopada 1930. Nakon trogodišnje službe nadbiskupskog ceremonijara i bilježnika Duhovnog stola u zagrebu, papa Pio XI. imenovao je dr. Alojzija Stepinca nadbiskupom-koadjutorom sa pravom nasljedstva.
Poslije smrti nadbiskupa Bauera (7. prosinca 1937.), Stepinac preuzima upravu prostrane zagrebačke dijeceze, a malo za tim postaje i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije. Nadbiskup Stepinac je 20. studenoga 1952. imenovan, a 12. siječnja 1953. kreiran kardinalom.
U tragičnim zbivanjima sloma hrvatske države i u razdoblju komunističke diktature nadbiskup Stepinac ostaje neustrašiv pastir spreman život svoj položiti za ovce svoje
“Nije mu glas drhtao dižući ga protiv progona ljudi u olovnim vremenima drugog svjetskog rata. Nije se pokolebao u obrani svog naroda kada je crveni, zločinački teror preplavio Hrvatsku, puneći nebrojene jame leševima. Nije htio kompromis sa satrapom Titom koji mu je nudio ‘autokefalnost’ ne bi li izdao Petrovu Crkvu.
Gledao ih je u oči dok su o njemu izgovarali sotonističke laži i izricali mu presudu. A njegovi suci nisu znali pilatovski oprati ruke. Odbijao je njihovu milost jer je živio u i za Kristovu milost.
Veliki naš kardinal Alojzije Stepinac, za svoj puk već dugo svetac.
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
Njegov govor iz 1939. godine tako jasno odjekuje u vremenu u kojemu živimo
Da bi naš hrvatski narod i u svojoj budućnosti opstao i preživio morate u središte svog života staviti Boga.
Da bi naša kršćanska Europa opstala mora ponovno u svoje središte staviti Krista.
“Kad Krist bude opet centrom europskog života, gorjet će Europa svetim plamenom, koji se rađa iz kontakta s Bogom. Ali onda će se automatski vatra, koja bukti u nutrini duše, prenijeti i na vanjske okolnosti, i bit će uspostavljen red u međunarodnom, narodnom, gospodarskom i društvenom životu, oko čega se već desetljećima uzalud trude svi državnici i stručnjaci u tim pitanjima. Europska kultura može ozdraviti samo pod uvjetom da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist, Bog!”
(blaženi Alojzije Stepinac – Govor na zagrebačkom radiju na Uskrsni ponedjeljak 1939.)
Sve osim ovog, je put koji sigurno vodi u propast, a to već gledamo nekoliko desetljeća, pogotovo naša Hrvatska, svjetlo se ukazalo kratkotrajno nakon Oluje, ali je ubrzo ta vatra vjere i zajedništva ugašena.
