„Vrata paklena ne će je nadvladati“ (Mt, 16, 13-19), no u crkvi je pred nama novi raskol (koji je već tu, samo nije objavljen) i novo pročišćenje.
Papa Franjo nedavno je monsinjora Víctora Manuela Fernándeza, nadbiskupa La Plate (i svojega prijatelja i pouzdanika iz Argentine), imenovao pročelnikom Dikasterija za nauk vjere, a obavljat će također dužnost predsjednika Papinskoga biblijskog povjerenstva i Međunarodnoga teološkog povjerenstva.
Na dužnost će stupiti sredinom rujna ove godine. Dikasterij vjere bio je stara Kongregacija za nauk vjere, a čini se da ju papa Franjo želi temeljito promijeniti.
Novi prefekt Dikasterija za neuk vjere progovorio je za argentinske medije o svojoj novoj zadaći. Fernández je objasnio da ga je papa Franjo pozvao u Rim da dovrši reorganizaciju Dikasterija jer prethodni napori nisu bili dostatni.
Zanimljivo, Kongregacija za nauk vjere svojedobno je istraživala upravo Fernándeza. Ovaj papin pouzdanik bio je optužen da ne dijeli crkveni nauk o homoseksualnosti.
I danas ovaj se nadbiskup vodi onom „tko smo mi da sudimo homoseksualcima?“. Pritom, dakako, ne samo da ne treba suditi ni prosuđivati što je prvi korak prema prihvaćanju ove spolne orijentacije koju i Katekizam KC i Biblija vrlo jasno osuđuju. Govoreći za španjolsku novinsku kuću InfoVaticana 4. srpnja nadbiskup je na pitanje o mogućnosti „istospolnih blagoslova“ rekao da bi ih dopustio ako su dani na način koji „ne izaziva zabunu“.
Fernándezovo imenovanje za šefa Dikasterija za nauk vjere najavljeno je 1. srpnja i popraćeno osobnim pismom pape Franje u kojem je kritizirao „nemoralne metode” korištene za obranu vjere u prošlosti.
Papa je, naime, 1. srpnja ovako zapisao: „Dikasterij kojim ćete predsjedati u prijašnjim se vremenima koristio nemoralnim metodama. Bila su to vremena kada se, umjesto promicanja teološkog znanja, težilo otkrivanju doktrinarnih zabluda. Ono što očekujem od vas je svakako nešto sasvim drugo.“
Franjo je, dakle, napomenuo da umjesto proganjanja onih koji čine doktrinarne pogrješke želi od Fernándeza „nešto sasvim drugačije“. Čime bi se to Dikasterij za nauk vjere trebao baviti ako ne doktrinarnim pogrješkama – nije poznato. Što bi to moglo biti sasvim drugačije? Sasvim drugačije bilo bi toleriranje zabluda i zastranjenja.
Novi šef Dikasterija za nauk vjere je u izdanju „Revista Teología“, teološkog časopisa na španjolskom jeziku, u travnju 2006. tvrdio da bi korištenje kondoma u nekim okolnostima moglo biti veće dobro od njegova nekorištenja. Je li to primjer nečeg sasvim drugačijega u katoličkom nauku?
Zanimljivo, na budućem konzistoriju u rujnu Fernández će biti imenovan i kardinalom. Uz njega kardinalom će biti imenovan i prokomunistički biskup iz Hong Konga But Chow koji bi rado da se zaređuju i žene.
Oštra kritika kardinala Gerharda Müllera
Kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere (papa Franjo ga je smijenio 2017.), dao je intervju za LifeSiteNews u kojemu je odgovorio na pitanja vezana uz nedavnu vijest o imenovanju nadbiskupa Victora Fernándeza novim prefektom. Müller je već ranije ocijenio heretičnima neke izjave nadbiskupa Fernándeza.
Na pitanje „Kakvu opasnost nadbiskup Fernández predstavlja za nauk Crkve sada kao prefekt Dikasterija za nauk Mullervjere, posebno s obzirom na njegovo pisanje i promicanje dokumenta ‘Amoris Laetitia’ – kojim se stvara mogućnost da rastavljeni i ‘ponovno vjenčani’ mogu primati pričest?” kardinal Müller je odgovorio:
„Odluka o tome tko će postati prefekt Kongregacije (ili Dikasterija), koja pomaže rimskom prvosvećeniku u njegovu sveopćem Učiteljstvu, pripada samo Svetom Ocu.
Za to mora odgovarati svojom savješću pred Kristom, Gospodinom i Glavom Njegove Crkve. To ne isključuje zabrinutost mnogih biskupa, svećenika i vjernika diljem svijeta. Imaju pravo slobodno izraziti svoje brige (usp. Lumen gentium, br. 37).”.
Müller dodaje da „Crkva Trojedinog Boga ne treba novog temelja ni modernizacije, kao da je postala trošna kuća i kao da slabi ljudi mogu nadmašiti božanskog majstora graditelja. Ona je povijesno, ali i za vijeke vjekova, utemeljena u Kristu i savršeno začeta u svom nauku, konstituciji i liturgiji u Božjem planu spasenja”.
I dalje: „Zadaća je Dikasterija, u službi papinskog Učiteljstva, pokazati da je nauk vjere biblijski utemeljen, da se razvijao u povijesti dogmi i da sadržajno na autoritativan način izražava Učiteljstvo.
Vjerska poslušnost koju svi katolici duguju sveopćem episkopatu, a posebno papi, odnosi se samo na nadnaravne istine doktrine vjere i morala (uključujući naravne istine u ontologiji, epistemologiji i etici, koje su pretpostavke spoznatljivost Riječi Božje u našim ljudskim umovima).
Papa i biskupi ne mogu zahtijevati poslušnost za svoje teološke stavove, a pogotovo ne za nauk i postupke koji bi bili u suprotnosti s objavom i naravnim moralnim zakonom. To su već 1875. godine njemački biskupi izjavili protiv pogrješnog tumačenja nauka Prvoga vatikanskog sabora od strane njemačkog kancelara Bismarcka. S tim se izričito složio i papa Pio IX. (Denzinger-Hünermann 3115; 3117).
Papa i biskupi vezani su uz Sveto pismo i apostolsku predaju, a nikako za izvore dodatne objave ili objave koju navodno treba prilagoditi sadašnjem stanju znanosti“.
Müller je komentirao i raniju Fernándezovu izjavu o tome da spolni odnosi između parova koji žive u izvanbračnoj zajednici nisu uvijek grješni: „Pozivajući se na izvornu volju Stvoritelja, sam Isus je razvod i ‘ponovnu ženidbu’ označio kao preljub u razgovorima s farizejima tvrdog srca (usp. Mt 19, 9).
Svaki nas teški grijeh isključuje iz kraljevstva Božjega dok se ne pokajemo i zatražimo oprost (usp. 1 Kor 6, 10). Božje milosrđe sastoji se u pomirenju grješnika koji se kaje s Isusom Kristom. Nikako se ne možemo opravdati pozivajući se na našu krhkost, da ustrajemo u grijehu i u kobnoj suprotnosti sa svetom i posvećujućom voljom Božjom.
Nešto sasvim drugo je pastoralno osjetljivo postupanje s mnogim ljudima čiji su brakovi i obitelji oštećeni ili razoreni njihovom vlastitom krivnjom ili krivnjom drugih. Međutim, Crkva nema ovlasti relativizirati objavljene istine o jedinstvu braka (monogamija), njegovoj nerazrješivosti i plodnosti (prihvaćanju djece kao Božjeg dara). Dobro dušobrižništvo temelji se na dobroj dogmatici, jer samo dobro stablo zdravog korijena daje i dobre plodove”.
Nadbiskup Fernandez izjavio je da je u mnogim pitanjima daleko progresivniji od pape. Müller je i to prokomentirao ovim riječima: „U Latinskoj Americi Crkva je izgubila polovicu svojih članova. U sinodskoj Njemačkoj više od pola milijuna katolika napustilo je Crkvu samo u prošloj godini. U mnogim zemljama su sjemeništa prazna, samostani se zatvaraju, a proces dekristijanizacije Amerike i Europe na sofisticiran i nasilan način vode protuklerikalne ‘elite’.
Samo budala može govoriti o proljeću u Crkvi i novoj Pedesetnici. Hvalospjevi mainstream medija progresivnim reformatorima još se nisu odrazili na okretanje ljudi Isusu Kristu. Jer samo u Sina Boga živoga oni mogu položiti svoju nadu u životu i smrti”.
„Jedan je od najpotresnijih čina pontifikata pape Franje“
Imenovanje kontroverznoga Víctora Manuela Fernándeza komentirao je i poznati talijanski katolički profesor i publicist Roberto de Mattei. On smatra da je ovo imenovanje „jedan je od najpotresnijih čina pontifikata pape Franje“.„Na koja vremena papa misli i kakvim se nemoralnim metodama služila ta kongregacija, koju su, otkako je 1965. promijenila ime, među ostalima vodili kardinal Joseph Ratzinger (1981.-2005.) i kardinal Gerhard Ludwig Müller (2012.-2017.)“, pita se de Mattei i dodaje da papa Franjo potiče novog predstojnika da ne „progoni“ doktrinarne zablude.
„On utvrđuje, citirajući Evangelii gaudium, da Crkva ‘raste u svom tumačenju objavljene riječi i u svom razumijevanju istine, a da to ne implicira nametanje jednog načina njenog izražavanja’’. Jer ‘različite struje mišljenja u filozofiji, teologiji i pastoralnoj praksi, ako su otvorene da ih Duh miri u poštovanju i ljubavi, mogu Crkvi omogućiti rast’. Čini se da Crkva mora u sebi na dijalektički način tolerirati različita teološka mišljenja sve dok ona nisu previše ‘rigidna’, odnosno previše dosljedna pravovjerju, i da se ne treba zadovoljiti teologijom koja je ‘vezana za učiteljsku stolicu’, s ‘hladnom i tvrdom logikom koja nastoji svime ovladati’.
Istine katoličke vjere ne smiju se predstavljati na asertivan, univerzalan način, rigorozno u skladu s prethodnim Učiteljstvom. Nijedan dokument prije Franjina pontifikata, čak ni Drugi vatikanski sabor, ne citira se u jedanaest fusnota koje prate ovaj zabrinjavajući dokument“.
Roberto de Mattei smatra da ovakav čin izaziva zgražanje te povlači pitanja i nedoumice. „Papa je Kristov namjesnik, ali ispred pape postoji Crkva i svaki katolik, kao član otajstvenoga tijela, ima pravo ne slagati se s riječima ili djelima, pa bila to i papina, koja se čine protivna vjeri primljenoj pri krštenju.
Pastir koji prestane utvrđivati u vjeri stado koje mu je povjereno ne čini se dostojnim vrhovnog poslanja koje je Krist povjerio svome namjesniku. ‘Nedostojan’ papa, prema eminentnom teologu kao što je msgr. Brunero Gherardini (1925.-2017.), papa je koji svoj primat ostvaruje na proizvoljan način, stavljajući se iznad Krista i izdajući svoje poslanje (Contemplando la Chiesa. Considerazioni teologi sul misteri della Chiesa, br. 1-3 (2007.), str. 183).
Ali nedostojni papa ne prestaje biti papa. Napast u koju danas neki nažalost padaju je odbacivanje pape Franje kao Kristova namjesnika, bez ikakve presude Crkve. A danas odbacivanje Franjina legitimiteta ne dolazi samo od onih koji ga otvoreno definiraju kao ‘uzurpatora’ i ‘protupapu’, nego i od onih koji na mnogo dvosmisleniji način o njemu govore s prijezirom, nazivajući ga jednostavno ‘Bergoglio’ i potiču svećenike da ne spominju njegovo ime na početku misnog kanona (una cum).
Otajstvu Crkve, svete u njenom nauku i božanskom ustrojstvu, ali grješne u njenoj ljudskosti, treba pristupiti s promišljanjem i ravnotežom, s ljubavlju i molitvom“.
Roberto de Mattei ovime zauzima odmjeren i ispravan stav, nasuprot sedekvantistima koji pogrješno tvrde papa Franjo nije papa i da je papinska stolica ispražnjena nakon Drugoga vatikanskog koncila.
U istome članku de Mattei citira fra Serafina Lanzettea koji ističe da nema sumnje „da je s Franjinim pontifikatom došlo do temeljnog zamagljivanja papine osobe i otajstvenosti Crkve, uz pokušaj opće revizije prethodnog učiteljstva te nauka o vjeri i moralu u presudnim točkama.
Međutim, ‘ako bi se papa odrekao izvršavanja svog munus proprium utvrđivanja svoje braće u vjeri, pa čak i ako bi naučavao dvosmisleni nauk koji graniči s krivovjerjem, to ne znači odmah da taj papa nije pravi papa. Treba se radije zapitati kako je moguće da se papina vjera poljulja. Iako uzdignut na najviši stupanj dostojanstva u Crkvi, s milošću razmjernom svom položaju, on i dalje ostaje onaj Šimun koji se bori da postane Petar i dopušta da ga zbune razne sirene, duh vremena, koji tu i tamo predlaže lakši put, onaj koji nije put Križa’.
Čak i kada bi papa postao sredstvo doktrinarne pomutnje, legitimna kritika koja bi mu se trebala uputiti ne bi se trebala sastojati u propitivanju njegove službe – osim ako ne postoje svima jasni dokazi koji to potvrđuju, nego samo u provjeri u svjetlu stalnog nauka Crkve izvršava li on svoju službu ili ne, ispunjava li Petrovu uloga ili ne, jesu li vjera i moral koje papa naučava vjera i moral Crkve”.
Da, dim sotonin nedvojbeno je kroz neku pukotinu ušao u Katoličku Crkvu, kao što je to pred nekoliko desetljeća primijetio papa Pavao VI. Postkoncilska Crkva suočava se s jednom od najvećih kriza u svojoj povijesti.
„Vrata paklena ne će je nadvladati“ (Mt, 16, 13-19), no pred nama je novi raskol (koji je već tu, samo nije objavljen) i novo pročišćenje.
Modernističke zablude dovele su Crkvu u današnju situaciju, a rješenje za izlazak iz krize je povratak bistrim izvorima – povratak Tradiciji.
