TOLIKO JE BIO VELIK DA JE ZNAO KAD JE DOSTA SLUŽBE I ČASTI.
Kad sam osobno 2013. čuo za Papinu odluku o odreknuću sa službe na svome facebook profilu sam onako na prvu napisao: „Koliko god me vijest o odstupanju Benedikta XVI. rastužila s druge strane unijela mi je i novi duh radosti.
Papa je ovim činom pokazao da mu nije bilo do papinstva, nego do služenja Crkvi. Pokazao je da mu nije do časti, nego do budnosti duha kako bi Crkva bila vođena novom snagom. Svojim odstupanjem očitovao je poniznost i veličinu u isti mah. Upravo ta poniznost nužno je potrebna i na drugim razinama vodstva Crkve. Hvala vam Sveti Oče!
KOGA ZANIMA TADA I OVO NAPISAH
Je li se Papa umorio ili su ga umorili? To je pitanje o kojem se može promišljati. Istini za volju, Benedikt je na Petrovu stolicu došao nakon velikoga pape, sad već blaženoga, Ivana Pavla II. koji je bio zaposjeo mnoga vjernička srca i koji je pobrao simpatije svijeta. Uz to, Benedikt zauzima mjesto Pape u poodmakloj dobi. U tim godinama je teško izgrađivati svoj sustav vođenja Crkve. On nije imao vremena „regrutirati“ suradnike na koje bi se u punom kapacitetu mogao osloniti. Ivan Pavao II. je to imao.
Gotovo da smijemo konstatirati da je Ivana Pavao II. imao mogućnost bolovati jer su drugi nosili dio njegove boli! U toj činjenici najviše vidim razlog njegova umora. Nije imao onih koji bi, kako je on to očekivao, mogli podmetnuti leđa pod isti teret. Tako je, nameće mi se razmišljati, Benedikt otišao jer je htio predusresti situaciju u kojoj bi njega drugi vodili. Rađe je odlučio prestati biti vođa, nego da sutra, u nemogućnosti odupiranja, njega vode.
Od čega se još Papa osobito mogao umoriti?
Skandali s klerom i nekim nastranostima razdirala su mu srce. Pritisak unutar crkvenih liberala, koji tragaju za reformom, predstavljala mu je svakodnevni teret. Uz sve to, suze na oči mu je tjerala činjenica da u svojoj blizini ima službenike koji nisu kadri očitovati povjerenje i odanost.
Vlasti sobar ga je izdao! No, umarale su ga i činjenice o kojima je pisao u razmatranju Puta Križa kojeg je pisao još dok je na službi bio Papa Ivan Pavao II. Tada kao kardinal Ratzinger piše o Crkvi koja poput broda pušta na sve strane, piše o svećenstvu koje nedoličnim držanjem ranjava biće Crkve.
Već tada, čini se, Benedikt iznosi osjećaj zabrinutosti i umora od onih koji su ušli na crkveni brod, ali ne žele na njemu veslati niti ga žele napustiti, nego se prepuštaju lagodi i strujanju vjetra. Umorili su ga, zašto to ne reći, i razni slučajevi poput istarske Dajle.
Benedikt je napustio kormilo broda. Svojim činom je zacrtao nove standarde. Glasno je kazao, što je rijetkost čuti, da nije nezamjenjiv. Svojim nasljednicima je ostavio poruku što je i njima činiti. Bi li, stoga, pitam se, novoizabrani papa već na početku svoga mandata trebao ostaviti jasnu poruku da će odstupiti ako onemoća?
