
Prije samita – galama, prijetnje i junačenje. Na samitu – muk i tapšanje. Nakon samita – ponovo galama. Hrvatski predsjednik i njegova vječna borba s vlastitim kukavičlukom.
Zoran Milanović, hrvatski predsjednik poznat po teškim riječima i lakim potezima, još jednom je odigrao svoju već dobro poznatu predstavu. U tjednima prije NATO samita tresla su se brda: upozoravao je, galamio, zazivao “hrabrost”, zazivao “suverenitet”, prijetio Plenkoviću, pa i saveznicima.
Ali kad je došao trenutak istine – lice u lice s Trumpom, koji je hladno poručio da se NATO udio diže na 5% BDP-a – Milanovićev glasan patriotizam nestao je kao da je uzeo krivi dodatak za doručak. Neki laksativ? Možda. Jer dok su kamere bile uključene, predsjednik je šutio kao zaliven. Ni glasa o hrvatskim interesima, ni spomena na velike riječi koje je izgovarao u Zagrebu.
A kad je samit prošao, kad je bilo sigurno i tiho, kad su svjetla pozornice u Washingtonu pogašena, sokol naš ohrabrio se ponovno. I iz novinarskog kutka krenuo ispočetka – “mi nećemo, mi nismo, mi smo suvereni”.
Ali, gospodine predsjedniče, sve ste to mogli reći tamo, u pravo vrijeme i pravom mjestu. Samit nije bio kabare, bio je to trenutak za vođe. Vi ste izabrali biti statist.
Kukavičluk s karakterom
I dok Trump igra šah na svjetskoj geopolitičkoj ploči, naši političari jedva slože čovječe ne ljuti se. Narod promatra, pamti i bilježi. Jer već predugo gledamo iste kazališne predstave s istim glumcima – samo svaki put s većom ulaznicom koju plaćamo mi.