Kaže prika Marko Ljubić da baš svi hrvatski novinari ponavljaju da je “krajnja desnica” u Francuskoj pobjedila, ističe se izraz “iznenađujuće”.
Da, baš tako.
Zatim se pobjeda talijanske premijerke Meloni, pobjeda desnice i na federalnim i europskim izborima, koji su se održavali zajedno u Belgiji, pa uspjeh AfD-a u Njemačkoj, koji su ostvarili drugi najbolji rezultat i svi pretežiti mediji i njihove redakcije bez izuzetka te stranke nazivaju – krajnjim ili ekstremnim.
Pomalo je bizarno, glupo, besmisleno, ali onda se sjetiš kako su u pitanju hrvatski novinari, koji još uvijek mahom voze na post jugoslavenski pogon, pa ti onda sve bude logično.
Pa genijalčine, razum i do sada poznata i usvojena ljudska logika korištenja termina za označavanje konkretnog stanja govore da netko tko je vodeći u nekom poretku jednostavno nikako ne može biti označen kao – krajnji.
To je protivno svakom definicijskom kontekstu i uspostavljenim pravilima razvijenima kroz povijest ljudskog društva.
Ako su francuski, talijanski, njemački narod, ako su belgijski narodi, zatim mađarski narod odlučili podržati opcije koje mediji, izvjestitelji, komentatori i političari stranaka, koje nisu dobile ni približno takve potpore, nazivaju “krajnjim”, onda su ti narodi također “krajnji”, pa se čovjek mora pitati – u odnosu na koga i na što “krajnji”?
Ivica Granić
crodex.net
