Tijekom proteklih nekoliko godina, određene riječi, na primjer, “pastoral”, “milosrđe”, “slušanje”, “razlučivanje”, “pratnja” i “integracija” primjenjuju se u Crkvi poput nekih čarobnih formula, odnosno, bez jasne definicije, ali kao slogani ideologije koja zamjenjuje ono što je za nas nezamjenjivo: stalni nauk i stegu Crkve.
Neki pojmovi, poput “pastorala”, “milosrđa”, “slušanja” i “razlučivanja” imaju mjesto u doktrinarnoj i disciplinarnoj tradiciji Crkve, ali sada se koriste s novim značenjem i bez pozivanja na Tradiciju. Na primjer, pastoral se sada redovito suprotstavlja brizi za doktrinu, koja mora biti njezin temelj. Briga za nauk i stegu okarakterizirana je kao farizejska, kao želja da se hladno ili čak nasilno odgovori vjernicima koji se nalaze u moralno-kanonski nepravilnoj situaciji. U ovom pogrešnom gledištu, milosrđe je suprotstavljeno pravdi, slušanje je suprotstavljeno poučavanju, a razboritost je suprotstavljena sudu.
Druge su riječi svjetovnog podrijetla, na primjer, “pratnja” i “integracija”, koriste se bez utemeljenja u istini vjere ili u objektivnoj stvarnosti našega života u Crkvi. Na primjer, integracija je odvojena od zajedništva koje je jedini temelj sudjelovanja u životu Krista u Crkvi.
Ovi pojmovi se često koriste u svjetovnom ili političkom smislu, vođeni pogledom na prirodu i stvarnost koja se neprestano mijenja. Perspektiva vječnog života zasjenjena je u korist neke vrste popularnog pogleda na Crkvu u kojoj bi se svi trebali osjećati “kao kod kuće”, čak i ako je njihov svakodnevni život otvoreno proturječje Kristovoj istini i ljubavi. U svakom slučaju, korištenje bilo kojeg od ovih pojmova mora biti čvrsto utemeljeno na istini, zajedno s njegovim tradicionalnim izrazom naše uključenosti u Kristovo mistično tijelo jednom vjerom, jednim sakramentalnim životom i jednom disciplinom ili upravljanjem.
Stvar je komplicirana jer se retorika često veže uz jezik kojim se papa Franjo služi u kolokvijalnom govoru, bilo tijekom intervjua danih u zrakoplovima ili novinskim kućama, ili u spontanim primjedbama različitim skupinama. U takvom slučaju, kad se dotične pojmove stavi u pravi kontekst crkvenog nauka i prakse, moguće su optužbe da se govori protiv Svetog Oca. Kao rezultat toga, dolazimo u iskušenje šutjeti ili pokušati doktrinarno objasniti jezik koji zbunjuje ili čak proturječi doktrini.
Način na koji ja shvaćam dužnost ispravljanja populističke retorike o Crkvi jest nužnost razlikovanja, kao što je Crkva uvijek činila, riječi čovjeka koji je Papa od riječi Pape kao Kristova namjesnika. U srednjem vijeku Crkva je govorila o dva papina tijela: tijelu čovjeka i tijelu Kristova namjesnika. Zapravo, tradicionalno papinsko ruho, posebno crvena mozzetta sa štolom koja prikazuje apostole svetog Petra i Pavla, vidljivo predstavlja pravo tijelo Kristova namjesnika kada on iznosi nauk Crkve.
Papa Franjo je odlučio često govoriti u svom prvom tijelu, tijelu čovjeka koji je Papa. Zapravo, čak i u dokumentima koji su u prošlosti predstavljali svečanije učenje, on jasno kaže da ne nudi učiteljsko učenje, nego svoje vlastito mišljenje. Ali oni koji su navikli na drugačiji način Papinog govora žele svaku njegovu izjavu na neki način učiniti dijelom Učiteljstva. Činiti to protivno je razumu i onome što je Crkva oduvijek shvaćala.
Pravljenje razlike između dvije vrste govora rimskog prvosvećenika ni na koji način nije nepoštivanje Petrove službe. A još manje predstavlja neprijateljstvo prema papi Franji. Zapravo, naprotiv, pokazuje krajnje poštovanje prema Petrovoj službi i prema čovjeku kojemu ju je naš Gospodin povjerio. Bez te razlike, netko bi lako izgubio poštovanje prema papinstvu ili bi upao u razmišljanje da, ako se ne slaže s osobnim mišljenjima čovjeka koji je rimski prvosvećenik, mora raskinuti zajedništvo s Crkvom.
U svakom slučaju, što se više takva retorika koristi bez korektiva, to jest bez povezivanja jezika sa stalnim naukom i praksom Crkve, to više zbrke ulazi u život Crkve.
Raymond Leo kardinal Burke
Izvor: quovadisecclesia.com
