Ni demokratska, ni nezavisna, ni država – danas se to može reći za Bosnu i Hercegovinu.
Funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao države odavno je ugroženo. I nije to nikakva novost niti treba biti nešto pretjerano inteligentan da se shvati ta relativno jednostavna činjenica. Sustav je zakazao u raznim elementima i nije dopustio prirodno razvijanje političkih procesa.
Nasilje u smislu institucionalnih podmetanja, kriminal koji se uvukao u jezgru društvenog, javnog, medijskog života; i kao najbitnije od svega – pokroviteljstvo međunarodnih faktora u destabilizaciji kroz nametanja, pritiske i kočenje demokratskih procesa. Takav sustav, takva Bosna i Hercegovina ne služi ničemu, osim šačici ljudi koji je vide kao poligon za ostvarivanje svojih partikularnih interesa, a onda je prezentiraju kao održivu, stabilnu i državu koja ima budućnost.
Mnogi će se danas složiti s tezom kako je BiH izrazito nestabilna država i to ne bez razloga. Ona je svoju nestabilnost itekako zaslužila jer su se njene političke kaste usudile igrati opasnu igru potpune političke i pravne eliminacije kako bi zadovoljile enormne apetite „krvi“ gladnog naroda i partijskih oportunista.
Upravo je to odredilo sudbinu ovog međunarodnog protektorata još 2000-ih godina dok je on još bio dijete. Svjesno i savjesno počelo se koračati putevima kojima su već prošle bivše povijesne sile, bez trunke pameti i bez da se itko sjeti gdje vodi taj put u koji se hladno ogrezlo.
BiH po mjeri radikalne bošnjačke elite
Danas je to pokazatelj da su bili u pravu kad su mislili da će na taj način prisvojiti državu samo za sebe, jer ona je realno samo i isključivo po njihovoj mjeri – po mjeri radikalne bošnjačke političke elite i u primarnoj funkciji propagandne povijesti koja uzima za pravo zvati se svim imenima iz dijelova nerijetko tuđe kulturne baštine.
Gledati kako BiH sve dublje tone u okorjelu taštinu nemogućeg preživljavanja gotovo pa nikada nije bilo bolnije. Ne iz razloga što bi netko patio kada bi se ona sutra raspala, nego iz činjenice da je nitko ne bi ni pokušao spasiti, pa čak ni oni koji bi bili najzaslužniji za njenu propast.
Dakako da je to paradoks koji oslikava otužne bh. društveno – političke prilike čak kada se one sa nekim novonastalim koalicijama, novim entuzijastičkim pristupom, poletom i barem prividnom snagom pojedinaca čine mrvicu sretnije i bolje.
To je jednostavno tako i to neće moći promijeniti nitko, jer za sve ono što se dogodilo nije dovoljno postaviti nekoliko novih ministara, obećati euroatlantski put i rad na socijalnim, pravnim i gospodarskim pitanjima. Sve to je već viđeno i samo će produžiti agoniju koja strpljivo i polako čeka svoj konačni rasplet.
‘Ni sveto ni rimsko ni carstvo’
Danas je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Svojedobno je Voltaire za Sveto Rimsko Carstvo rekao da ono nije ni sveto, ni rimsko, ni carstvo. Ni demokratska, ni nezavisna, ni država – danas se to može reći za Bosnu i Hercegovinu. I kome je onda u interesu slaviti Dan nezavisnosti države koja na svakoj razini i u svakoj situaciji ovisi o drugima? Onima koji je ne smatraju svojom državom ili onima koji misle da je ona njihova država, a zapravo je država koju su sami izmislili u svojoj osebujnoj mašti i napravili je po svojim aršinima. Na lažima, manipulacijama, propagandi i otimanju prava. Na uvredama i prikazivanju jednog naroda kao zločinačkog, ustašofilskog i neprijateljskog.
Prema tome, nema apsolutno niti jednog razloga da se narod koji ovakvu BiH ne smatra svojom na današnji dan stavi u poziciju „slavljeničkog“ duha. I ne samo da se ne stavi u taj kalup, već da žustro i odlučno odbaci takvu državu koja se vrlo vješto i oportunistički odnosila prema njemu kao prema narodu trećeg reda.
Taj narod, dakle Hrvati, kao što su 29. veljače i 1. ožujka izišli na referendum i glasovali za suverenu i nezavisnu, državu ravnopravnih naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, danas imaju moralnu obavezu ponovno izaći i iskazati javno ne pristajanje na narativ unitarističko-bošnjačkih medijskih interesnih lobija u kojima ih se prikazuje kao UZP-ovce, fašiste, ustaše, kamenjare.
Ne pristati na lažno instaliranu matricu u kojoj se Republika Hrvatska prikazuje kao agresor u BiH. Ne pristati na tezu da su hrvatske vojne postrojbe sudjelovale u udruženom zločinačkom poduhvatu. Nikad se ne odreći svog prava da tvore jednu političku cjelinu u kojoj će biti potpuno ravnopravni, okrenuti sami sebi i do kraja involvirani u sve moguće procese koji se tiču njihovog opstanka. I na kraju, nikad taj narod ne smije pristati na državu ako će mu ona i dalje onemogućavati pravno – politički legalitet i legitimitet. To neka u ozračju Dana nezavisnosti shvate svi oni koji bi najradije voljeli da Hrvata nema i da ih nikada nije ni bilo u “njihovoj” BiH.
Marko Lucović za Bild.ba
