Na žalost, 30 godina od postizanja samostalnosti, totalitarni ljevičarski umovi i dalje nisu iznimka, nego ih je sve više na lijevoj političkoj sceni.
Kad se god neka politička, medijska ili intelektualna skupina u Hrvatskoj krene kititi slobodarskim i progresivnim pridjevima, treba otvoriti četvere oči. Često se pokaže kako ista tolerira samo jedno mišljenje, a svim bi drugim zatvorila usta, fizički ili putem cenzure.
Progresivoidne struje u Hrvatskoj do sada su se nebrojeno mnogo puta pokazale kao one koje mrze. No one su dio mainstream pa za njih ne vrijede ni zakoni ni pravila uljuđene komunikacije.
Kad volonterka Udruge „U ime obitelji“ bude fizički napadnuta u središtu Zagreba, ne dogodi se ništa. Ne jave se udruge za zaštitu žena ili dežurni medijski komentatori. Kad dr. Ružici Ćavar progresivni siledžija slomi nadlaktičnu kost dogodi se isti scenarij. Jasne i nedvosmislene osude nije za čuti.
Kad hrvatsku braniteljicu pravoslavne vjeroispovijesti Boju Kaurin usred bijeloga dana u tramvaju izvrijeđaju kao „kurvu“ i „šatordžiju“ i udare šakom, to ne zavrjeđuje gotovo nikakvu pozornost dežurnih političkih i medijskih higijeničara. Na pomaže ni to što je žena na štakama i ima karcinom.
Kad SDP-ov mladac poželi da se MiG sruši nad Čavoglavama i pobije desetine tisuća ljudi ni to nije vrijedno pozornosti niti zgražanja.
Kad Stazić u Saboru požali što je 1945. pobijeno premalo ljudi – opet nikomu ništa. Nema ni kaznene prijave ni optužbi za govor mržnje.
Od SDP-ovih čelnika nema glasa osude. Jer – sličan se sličnome veseli.
Kad Krešo Beljak kaže da je Udba trebala pobiti veći broj političkih emigranata, ni to nije govor mržnje, nego očito govor ljubavi.
Kad u autorskoj predstavi Olivera Frljića „Naše nasilje i vaše nasilje” glumica iz vagine izvadi hrvatsku zastavu ili kad se Željka Markić, msgr. Mile Bogović, Zlatko Hasanbegović i Velimir Bujanec prikazuju kao svinje koje se skončavaju metkom u čelo – to je umjetnička sloboda.
Ljevičarski je ekstremizam, koji otvoreno poziva na ubijanje ljudi, u Hrvatskoj, ponavljamo, postao dio mainstreama.
Ubijanje svećenika – dobra stara vremena
Ne čudi stoga što ni najnovija izjava glavnoga PR-ovca Možemo Josipa Jagića nije izazvala pretjerano zgražanje na ljevici. Na objavu kolumnista Indexa Gordana Duhačeka kako „nitko nije poubijao više katoličkih svećenika od Hrvata ljevičara”, Jagić je na Twitteru napisao: „Dobra stara vremena”.
Komunisti su pobili više od 600 svećenika, bogoslova i časnih sestara, a za Jagića to su dobra stara vremena. Jagić je kasnije kukavički pobrisao izjavu i branio se time kako je bio ironičan, no od nekoga tko na svome profilu hvali Tita i sprave za ubijanje posve je normalno očekivati izjave koje opravdavaju masovne komunističke zločine.
Kad bi netko od desničara dao izjavu koja bi samo mirisala na to da je iza nje žal za većim brojem ubijenih ljevičara – taj bi desničar bio trajno ekskomuniciran iz medijskoga prostora. Dvostruki kriteriji toliko su očigledni da već vrijeđaju zdravi razum. Desničari očito nisu ljudi pa ih je moguće nekažnjeno dehumanizirati i pozivati na nasilje nad njima.
Kako bilo, s ovakvim ljevičarima i progresivoidima, koji svoje uzore crpe u hudojamskoj praksi, Hrvatskoj se, nema sumnje, smiješi sretna i nadasve tolerantna budućnost! Tim više što ovo nisu izuzeci i komentari polupismenog polusvijeta iz internetske kanalizacije, nego tako misle i mnogi uglađeni lijevo-liberalni udarnici koji tek u trenutku alkoholnog bunila pokazuju spremnost na otvorenije iskorake iz ormara.
Kad bi mogli takvi bi ponovno punili jame svojim neistomišljenicima. Na žalost, trideset godina od postizanja samostalnosti, totalitarni umovi i dalje nisu iznimka, nego ih je sve više na lijevoj političkoj sceni.
Davor Dijanović
Hrvatski tjednik
