Crkva se danas spominje sv. Pija iz Pietrelcine, kapucina koji je tijekom cijeloga života na poseban način proživljavao otajstvo Euharistije. Padre Pio je rođen 1887. u mjestu Pietrelcina u Italiji. Na krštenju je dobio ime Francesco.
Sa 16 godina ušao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je obukao franjevački habit i uzeo ime brat Pio. Nakon svećeničkog ređenja, zbog zdravstvenih je razloga živio u obiteljskom domu. Zatim je poslan u franjevački samostan San Giovanni Rotondo gdje je i ostao do smrti. Od 1918. pa do smrti, 23. rujna 1968. godine, stalno je imao stigme – krvave rane na rukama i drugdje na mjestima Isusovih rana.
Ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjima, otac Pio potpuno je živio i radio za spasenje čovjeka, u skladu s posebnom misijom koja je obilježila sav njegov život. Svoju misiju izvršavao je kroz duhovno vodstvo vjernika, sakramentalno pomirenje pokornika i slavljenje Euharistije. Na socijalnom planu posvetio se olakšavanju boli i patnji mnogih obitelji kroz osnivanje ‘Kuće za olakšavanje patnji’, otvorene 5. svibnja 1956. Već za života otac Pio bio je na glasu svetosti zbog svojih kreposti, duha molitve, žrtve i posvemašnje predanosti za dobro duša. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 2002. godine.
Slušajući u crkvi propovijed o svetom Mihaelu, Francesco je osjetio Božji poziv, ali nikome nije ništa rekao. Bilo mu je tada oko deset godina. Ali godine 1898. Francesco će izraziti svoju namjeru: „Želim postati redovnik!” Tako je u samostanu Morconea 22. siječnja 1903. obukao redovničko odijelo i dobio novo ime – fra Pio. Bilo mu je 16 godina.
Svake je večeri njegova OBITELJ molila Krunicu. Kada je imao oko pet godina, ako bi se dogodilo da čuje psovku, sakrio bi se iza vrata i počeo plakati. Opominjao bi one koji rade nedjeljom. Bio je ne samo osjetljiv za Božje stvari nego je počeo doživljavati ljepotu Božje blizine. Njegova sestra Grazia pripovijeda da je Francesco jedne večeri, čuvši zvuk zvona, odmah pošao baki i rekao: „Želim ići u crkvu!”
Kad su mu drugi rekli da još nije večerao, dječak Francesco je odgovorio: „A tko će još misliti na večeru? Želim ići s bakom u crkvu.” Francesco je redovito pohađao crkvu i nije propuštao nijedno posebno bogoslužje. Polazio je na vjeronauk svake nedjelje poslije podne, učio pobožne pjesme i pažljivo slušao župnikovu pouku. U desetoj godini primio je prvu svetu pričest, a u dvanaestoj sakrament svete potvrde. Naučio je posluživati svetu misu s odgovorima na latinskom jeziku i klečao je sa sklopljenim rukama pred oltarom kao anđeo.
„ŽELIM POSTATI REDOVNIK!”
Slušajući u crkvi propovijed o svetom Mihaelu, Francesco je osjetio Božji poziv, ali nikome nije ništa rekao. Bilo mu je tada oko deset godina. Ali godine 1898. Francesco će izraziti svoju namjeru: „Želim postati redovnik!” Za dan ulaska u samostan utvrđen je 6. siječnja 1903. U noći prije odlaska Francesco je u zanosu doživio viđenje Isusa Krista i Majke Božje. Isus mu je stavio ruku na glavu i udijelio mu snagu da se mirno rastane od obitelji. Izrazili su mu posebnu naklonost i povjerili „veliku dužnost” koja je ostala poznata samo njemu i Bogu. Tako je u samostanu Morconea 22. siječnja 1903. obukao redovničko odijelo i dobio novo ime – fra Pio. Bilo mu je 16 godina.
„TI NEMAŠ PUNO ZDRAVLJA, ZATO NEĆEŠ MOĆI PROPOVIJEDATI. ALI ŽELIM TI DA BUDEŠ REVAN I SVET ISPOVJEDNIK”
Molio je mnogo i izvan vremena zajedničke molitve. Kada nije bio u sobi, moglo bi ga se naći samo na koru. Jedna od njegovih ranih odluka bila je da svaki dan mora izmoliti petnaest Krunica. Bio bolestan ili zdrav volio je spavati na zemlji s kamenom umjesto jastuka. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. Četiri dana kasnije, dan uoči svetkovine Marijina Uznesenja, služio je svoju prvu svetu misu u crkvi u Pietrelcini. U propovijedi je njegov profesor, otac Augustino, rekao mladomisniku: „Ti nemaš puno zdravlja, zato nećeš moći propovijedati.
Ali želim ti da budeš revan i svet ispovjednik.” Toga je dana otac Pio zapisao ovu molitvu: „O Isuse, čežnjo moja i živote moj! Dok Te danas uzdižem u Otajstvu Ljubavi, molim Te da mogu biti za Tebe savršena žrtva i svet svećenik!” Od sredine 1910. na dlanovima i nogama doživljava oštre boli od nevidljivih Rana Isusovih. O svom doživljaju 23. kolovoza 1912. napisao je svom duhovnom vođi: „Bio sam u crkvi i nakon mise sam zahvaljivao, kad najednom osjetih da mi srce ranjava vatrena strijela tako živo i žarko da sam pomislio da ću od nje umrijeti.”
Ali dok je bio u samostanu u Foggi, doživio je u svojoj sobi užasne napade zloduha. U muci bi otac Pio bio mokar od glave do pete. Uslijedili bi zanosi i viđenja svetog Franje, svete Terezije Avilske ili bi vidio svoga anđela čuvara. Otac Pio je radi oporavka od 28. srpnja 1916. boravio u San Giovanni Rotondu, gdje je konačno i premješten za stalno. Ondje je isprva bio duhovni vođa dječaka serafskog sjemeništa. Još žešće mistično probadanje srca doživio je navečer 6. kolovoza 1918. Na crkvenom je koru poslije svete mise 20. rujna 1918. primio dar svih pet Isusovih Rana. Te je rane nosio punih 50 godina. Središte duhovnog života blaženog oca Pija bio je euharistijski Isus u Svetohraništu.
„DOĐITE I POTRAŽITE ME NA KORU S ISUSOM U PRESVETOM SAKRAMENTU”
Utjelovljena Riječ bila je vremenski i prostorno blizu ocu Piju, pa se sat za satom, danju i noću zadržavao u razgovoru s Božanskim Stanovnikom Svetohraništa. Kad bi ga upitali gdje bi ga mogli naći kad nije u samostanskoj ćeliji ili ispovjedaonici, odgovorio bi: „Dođite i potražite me na koru s Isusom u Presvetom Sakramentu”. Besane noći koje je provodio u molitvi bile su priprema za misu i sjedinjenje s Kristom u svetoj pričesti.
Opisao je euharistijsko čudo kad mu se kod pričesti hostija pretvorila u meso, kao kod nekih svetaca u prošlosti i velikih mistika naših dana: „Samo Bog znade koliko sam miline osjetio jučer na blagdan svetog Josipa, naročito poslije mise i to u tolikoj mjeri da to još uvijek osjećam. Moja su usta osjetila svu slatkoću prečistog Mesa Sina Božjega. Kako me samo Isus usrećuje! Kako je blag Njegov Duh! A ja ostajem zbunjen i ne mogu ništa već samo plakati i ponavljati: Isuse, hrano moja!” (Pisma I,299) Blaženi otac Pio je rekao: „Getsemani, Kalvarija i oltar! Tri mjesta od kojih posljednje, oltar, jest zbroj prvog i drugog; to su tri mjesta, ali samo jedno tu pronalazite.”
Želio je da vjernici sudjeluju na svetoj misi „u šutnji i na koljenima”. Sveta misa oca Pija predstavljala je njegov život: Kalvariju, razapinjanje i njegovo Nebo. Trajala je oko tri sata.
„ZAR NE SHVAĆATE VELIK MISTERIJ MISE?”
Kad bi se otac Pio katkada približavao oltaru, bio je potresen. Upitan trese li se zato što mora trpjeti, odgovorio bi: „Ne, nije zato što moram trpjeti, nego zbog onoga što moram prikazati. Zar ne shvaćate velik misterij mise?” Bolno i lagano uzdizao se na svojoj mističnoj Kalvariji i u iscrpljenosti stizao na svoje razapinjanje. Čas u kojem se odvijala Pretvorba bio je trenutak njegove vrhunske patnje – razapinjanje s Isusom. Izgovarao je riječi Posvećenja a tada se na njegovu blijedu i iscrpljenu licu moglo primijetiti znakove neopisive unutarnje patnje – strašno mučeništvo razapetog na križu. Izgledao je kao Raspeti Isus.
Otac Pijo je jednom rekao: „Ne se mogu umarati kad slavim misu, jer ne stojim na nogama, već visim na križu zajedno s Isusom i trpim nepotpuno sve ono što je Isus trpio na Križu – samo toliko koliko je to moguće za ljudsko stvorenje.” Sa suzama u očima i ponešto jecajući polagano je nastavio svetu misu. Kod spomena na mrtve bila je duža stanka. Kolikih se duša sjetio prikazati Božjem Milosrđu prinoseći svoju krv i patnje združene s Krvlju i Mukama Kristovim za oslobođenje duša iz čistilišta! Prilikom svete pričesti lice oca Pija bi se na trenutak obasjalo svjetlošću i isijavalo kao Isusovo preobraženo Lice na Taboru.
ISUS JE BIO NJEGOV RAJ
Za oca Pija sveta je pričest značila život, združenje srdaca. Isus je bio njegov Raj. Kad su ga upitali je li Majka Božja prisutna na svetoj misi, odgovorio je: „Da, smjestila se sa strane, ali mogao sam ju vidjeti. Kakva radost! Kakav Raj!” Kad su ga upitali je li Bogorodica uvijek nazočna na misi, otac Pio je odgovorio: „Kako može Majka Isusova ne biti na mističnoj Kalvariji oltara kad je bila na Kalvariji na podnožju Križa i žrtvovala svoga Sina kao žrtvu za spasenje duša?!”
Na pitanje je li Majka Božja prisutna na svim misama koje se služe po svijetu otac Pio je potvrdio: „Da!” Na upit jesu li na misi prisutni i anđeli, blaženi Pio je rekao: „Čitav nebeski Dvor je tu nazočan”. Jednom zgodom je otac Pio rekao: „Kad bi ljudi poznavali vrijednost svete mise, svaki bi dan morali doći redarstvenici da na crkvenim vratima održavaju red zbog velikog mnoštva ljudi.”
MOLITVA ISUSU PO PADRU PIJU
Gospodine, Bože moga srca,
samo ti znaš i vidiš sve moje nevolje,
samo si ti svjestan da sve moje nevolje
proistječu iz moga straha da te ne izgubim,
iz moga straha da te ne uvrijedim,
iz moga straha da te neću ljubiti
onoliko koliko bih trebao ljubiti te i željeti te ljubiti.
Ako ti, kome je sve sadašnjost,
i koji jedini možeš vidjeti budućnost,
znaš da je za Tvoju veću slavu
i za moje spasenje
da bih trebao ostati u ovome stanju,
neka bude tako.
Ne želim bježati od toga.
Daj mi snage da se borim
te zadobijem nagradu zbog snage svoje duše.
Amen.
PET PRAVILA PADRA PIJA ZA DOBAR KRŠĆANSKI ŽIVOT
1. TJEDNA ISPOVIJED
„Ispovijed je pranje duše. Na ispovijed morate ići najmanje jednom tjedno. Ne želim da duše ostaju bez ispovijedi više od tjedan dana. Čak i čista, prazna soba skuplja prašinu – vratite se nakon tjedan dana i vidjet ćete da joj je potrebno ponovno brisanje prašine!”
2. SVAKODNEVNA PRIČEST
„Istina je da nismo dostojni toga dara. Međutim, pristupiti Presvetom sakramentu u stanju smrtnog grijeha je jedno, dok pričestiti se poniznim osjećajem nedostojnosti je nešto sasvim drugo. Svi smo mi nedostojni, ali On je taj koji nas poziva. On je taj koji to želi, čezne za nama. Pričestimo se ponizno, srca skrušena i puna ljubavi.”
3. ISPIT SAVJESTI SVAKE VEČERI
Netko je jednom Padru Piju rekao kako misli da je večernji ispit savjesti besmislen, jer ovaj već zna što je sagriješio taj dan. Padre Pio mu je odgovorio: „To je istina. No svaki iskusan trgovac tijekom cijelog dana prati svoje trgovanje: koliko je izgubio ili dobio od svake prodaje. U večernjim satima vodi svoje financijske knjige za taj dan kako bi utvrdio gdje je pogriješio u poslovanju, to jest što bi sljedeći dan trebao popraviti. Zaključujemo da je neophodno napraviti strog ispit savjesti, kratak ali lucidan, svake večeri.”
4. DNEVNO DUHOVNO ČITANJE
„Naježim se od zla koje dolazi dušama zbog nečitanja svetih knjiga… Koju samo snagu duhovna literatura može imati u našem životu, da mijenja naše pravce i svjetovne ljude vodi na put savršenstva.”
5. MISAONA MOLITVA DVA PUTA DNEVNO
„Ako ne uspijete meditirati dobro, nemojte odustati od svog zadatka. Ako vam mnoge stvari odvlače pažnju, nemojte se obeshrabriti; meditirajte strpljivo pa ćete i dalje biti na dobitku. Odredite si trajanje meditacije, ali ne odustajte prije vremena, čak i ako se morate žrtvovati. Zašto se toliko brinete jer ne znate meditirati onako kako biste željeli? Meditacija je sredstvo za dostizanje Boga, a ne cilj sam po sebi. Meditacija teži ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubi Boga svom dušom svojom, bezrezervno, i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. I to je već polovica meditacije.
