U potrazi za boljim životom, ali i poslovnim mogućnostima, mnogi su Hrvati posljednjih nekoliko godina sreću potražili u nekim drugim europskim zemljama. Iako su najčešći odabir Irska i Njemačka, ima i onih koji su se odlučili skrasiti i nešto sjevernije, u Skandinaviji. Među njima je Zadranka Marina Pohl koja u Norveškoj u neposrednoj blizini Osla sa suprugom i dvije prekrasne djevojčice živi već četiri godine.
“Vrijeme u Norveškoj proletjelo mi je jako brzo”, kaže nam na početku razgovora Marina, koja je inače rodom iz Sukošana. “Nitko se nije niti nadao niti planirao da će to toliko dugo trajati, no eto život se odvija nevjerojatnom brzinom u nevjerojatnim pravcima”.
Norvežani kao ‘sjeverni Dalmatinci’
“Život na sjeveru je drugačiji nego što sam zamišljala. Prvo, toplije je nego što sam mislila da će biti. Zadnja četiri ljeta su toliko topla da je bilo baš ugodno provoditi vrijeme na moru i ovdje. To mi je najveća zabluda koju sam imala. Zime nisu toliko oštre i snažne i strašne kao što sam mislila”, govori, pa nadodaje da joj se sviđa što u Norveškoj još uvijek imaju četiri godišnja doba.
“Najveća razlika u životu je ta što su ljudi vrlo ležerni i mirniji nego južnjaci. Glavna parola je “Samo bez stresa i lagani”…znači, kao neki sjeverni Dalmatinci”, pojašnjava nam kroz smijeh. Norvežane opisuje kao srdačne, otvorene i tople ljude.
“Puno se smiju, imaju često humor koji ni sami ne kuže, ili su jako sarkastični, ali trude se biti duhoviti iako to tako ne ispada na kraju. Vrlo im je važno da su okrenuti prema prirodi, gravitiraju sportu”, opisuje ih ova Dalmatinka s norveškom adresom.
Za žene kaže da su jako emancipirane te da na sjeveru općenito možda čak imaju snažniju ulogu u društvu nego muškarci. “Vrlo su samostalne, emancipirane, educirane, svi savršeno barataju stranim jezicima i na dobrim su pozicijama”, govori za Net.hr.
Svi se drže pravila, ali vode ležeran život
U Norveškoj se, kaže, svi strogo drže nekakvih pravila, odnosno mora biti točno onako kako je propisano.
“Sjećam se da sam prvo primijetila kako nema psa lutalica niti mačaka. Tu ljudi, kada se odluče udomiti nekakvu životinju moraju proći kroz nekakav tečaj, moraju se prvo zbližiti sa životinjom, ta životinja se mora naviknuti na njih, moraju zajedno dobro funkcionirati i tek onda mogu udomiti životinju kod sebe“, navodi nam jedan primjer, dodajući da su “tu životinje toliko disciplinirane da psi niti ne laju, ne osjećaju se ugroženo, vrlo su tihi”.
Kultura ispijanja kave je česta, ali kratko, maksimalno sat vremena, pola sata optimalno, kaže Marina.
“Sve ostalo se provodi u hodu, sve je za uzeti za vani, sve se provodi u prirodi u vikendicama, uz rijeku, u šumi, uz jezera, potoke, livade. Sve što je zeleno to ih privlači”, opisuje nam. Kaže i da gotovo svi Norvežani imaju ili bicikle, ili skate, a posebno su popularni romobili koji su po svuda. Toliko, da su postali broj jedan prijevoz, jer su jako jeftini pa ih ljudi sve više koriste.
Kada je sunce, Norvežani obožavaju izaći van i uživati u toplini sunca. “Općenito vode jedan ležeran, neopterećen život, pa ostavljanju na nas strance prvi dojam da su malo “bedasti”. No nije tako, jednostavno su naučeni na dobro i to koriste. Zbog toga su malo komotniji i lijeni i treba im puno vremena da bi obavili neke čak i jednostavne zadatke, ali to je takav lifestyle”, pojašnjava nam.
Jedna od skupljih zemalja
Ono što valjda i ptice na gradi o Norveškoj znaju je da je skupa.
“Zemlja je skupa, preskupa. Norvežani općenito nemaju problema s tim cijenama. Može se, dobro je organizirano“, pojašnjava nam naša sugovornica.
“Propisan je nekakav prosjek koji svatko mora zadovoljiti i ostvariti bilo uz pomoć države, ili sam, ili preko poslodavca da bi vodio jedan dostojanstven život. Svi oni koji spadaju u kategoriju ugroženih zemalja zbrinuti su na poseban način – dostupni su im i stanovi i poslovi i orijentacija i jezik. Jako se puno trude, pokušavaju ih educirati na sve moguće načine i oni koji se lako prilagode, vrlo brzo mogu i napredovati”, kaže nam.
U Norveškoj se može živjeti ako jedan član obitelji uzdržava obitelj, a da drugi ne radi. Nije idealno, no da se izdržati. “Idealno je da oba partnera rade da bi se mogli pokriti visoki troškovi stanovanja te hrane i pića. Ipak, cijene ih ne sprječavaju u uživanju – restorani i kafići su stalno puni, promet je izvrstan. Što je ljepše vrijeme, ljudi više troše”, veli nam.
“Dok si tu, nemaš osjećaj da je nešto teško, čudno ili strašno što se tiče cijene, samo je bitno dobro se organizirati da točno znaš kako što funkcionira…i imati 5-6 kartica na koje sve možeš staviti i razvlačiti iz mjeseca u mjesec”, kaže nam kroz smijeh.
“Svi žive na kredit, totalno američki sistem. Keš uopće nije u opticaju, osim kod možda ovih starijih generacija, a ostalo je čista kartica.”
Što se tiče velikog poreza, Norvežani nemaju problema s njegovim plaćanjem. “Ponosni su na to što plaćaju veliki porez, što oni bogatiji plaćaju viši porez, jer se iz tog fonda apsolutno sve u državi pokriva”, kaže nam.
Obrazovanje koje osnažuje djecu
Za norveško obrazovanje Marina kaže da joj se sviđa, jer je primarni cilj obrazovanja na sjeveru da “djecu treba što duže pustiti da budu djeca”. Prvi ih se godina uči da budu samostalni, samosvjesni, da prihvaćaju sve razlike, da ih se uči da je u redu da su baš takvi kakvi jesu.
“Jedan fini pristup koji osnažuje dijete prvo emotivno, a što mislim da to manjka kod nas na Balkanu”, kaže nam. Nakon toga, kreće škola koja je i dalje vrlo lagana, jer djeca nisu opterećena kao kod nas.
“Nema tu puno knjiga, oni već do osme godine primijete koje dijete gravitira čemu, odnosno u čemu je dobar. Pokušavaju ih usmjeravati od samog starta”, kaže nam. Kasnije se djeca mogu opredijeliti za predmete kojima su skloniji, uz neke obavezne. Djeca imaju puno slobodnog vremena, a vrtićka djeca puno borave u prirodi, bez obzira kakvo vrijeme vani bilo – kiša, sunce ili snijeg.
“Jako je puno sastanaka oko škole– na godišnjoj bazi oko 6 puta moram ići sastanak na kojima se priča o djeci kakva su, u čemu su bolji, u čemu lošiji. To je aktivno praćenje pojedinačno svakog djeteta, uz aktivno sudjelovanje i roditelja zajedno s profesorom. Plus, Facebook grupe, mailovi, određene roditeljske grupe kada se nešto planira“, nabraja nam.
“Neki misle da je školski sistem previše ležeran, no svatko ima neke svoje preference”, zaključuje.
Drugačija od Norvežana
Marina inače ima zanimljiv posao u Norveškoj. Ona naime snima televizijske reklame i editorijale. “Kako sam postala manekenka u 36-oj godini nakon dvoje djece? Pa sve je moguće u ovoj zemlji“, kaže nam.
Kada je bila između poslova, tražila je nešto što je radila i u Hrvatskoj, pa je to isto probala i u Norveškoj.
“Ovdje sam dosta drugačija od ostalih, svi su blijedi, plavi, svijetli i imaju ravnu kosu. Ja sam došla s crvenom kovrčavom, tamnija, i sa zelenim očima. Javila sam se jednom na dva fotografiranja i fotke su ispale odlične, pa sam ih objavila na stranicama reklamnih biroa i zvali su me za prvu reklamu za jedan norveški teleoperater. To mi je bio prvi veliki uspjeh jer je reklama završila po cijeloj Skandinaviji i bila sam zaštitno lice”, pojašnjava nam. Nakon toga, snimila je dosta reklama i fotografija za velike firme i brendove.
“Neke još nisu niti izašle“, kaže nam. Marini je ovo trenutno hobi koji ju veseli, te naravno ekstra prihod. “Hoće li se to razviti u nešto više, ja se nadam“, kaže nam. Da bi se to razvilo u profesionalniju priču, treba joj jedan određen level Norveškog, na čemu još uvijek radi.
“Zanimljivo je pošto sam drugačija od njih, pa im je zanimljivo vidjeti tako nekoga na svojim slikama”, veli nam Marina, dodajući da su Norvežani izuzetno profesionalni u poslu.
Korona je u Norveškoj prošla ‘vrlo tiho’
Situacija s koronavirusom koja je mučila čitav svijet u Norveškoj je prošla “vrlo tiho”. “Oni su na prijedlog svoje Vlade automatski svi bez imalo problema zatvorili doma”, kaže nam. Držali su se mjera, a kada je krenulo cijepljenje, oni su skoro svi bili već upisani za cijepljenje.
Marina kaže da se nije vodila politika zastrašivanja, a Norvežani nisu slušali crne scenarije o preminulima, već bi saznali broj novozaraženih te bi tada kampanja išla u pozitivnom smjeru, pozivala na poštivanje mjera i slično. Takva je kampanja nevjerojatno psihološki dobro utjecala na stanje nacije. Zatvaranja je kaže bilo – sva mjesta s alkoholom, sva mjesta gdje se okuplja više ljudi. Radilo se i od doma, naravno svi oni koji su mogli. No, oni koji su pretrpjeli gubitke zbog zatvaranja, dobili su novac od države.
Život je dobar, a napredovati je jako lako
Život u Norveškoj za Marinu je kada se sve zbroji – dobar.
“Meni je Norveška prelijepa, jer ima sve – planine, more, otoke, brodove…ima apsolutno svaki oblik zabave za korištenje u prirodi. Sve je vrlo blizu, svi su pokretni, sve je dobro povezano, do svega možeš doći. Imam samo pozitivna iskustva i lijepo se tu osjećam. Lako je napredovati nekome tko se malo potrudi“, kaže nam.
Ono što joj se najviše sviđa u Norveškoj je što je tamo sve više orijentirano ženama, pošto ima dvije djevojčice.
“Ono što mi se ne sviđa nikako je to što Norvežani razmišljaju “unutar kutije”. Dosta su tvrdi i neprilagodljivi oko nekih stvari. Teško je nekad sa njima izaći na kraj, iako će oni sve poslušati, uz osmijeh i biti ugodni. No nisu iskreni, ne vide situaciju kako izgleda, pa ne zna čovjek kako će nakon toga onda reagirati. Puno puta znaju napraviti neke dvolične situacije. Ta crta mi se kod njih ne sviđa”, zaključuje Marina.
Na pitanje bi li se vratila u Hrvatsku, kaže da je sve moguće, no naravno da to ovisi o puno čimbenika. Za sada, obitelj uživa u svom životu na sjeveru Europe, koja je skupa, no kako nam Marina kaže – ne i hladna kako je mislila i očekivala…
