“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik”.
Prošlo je osam godina otkako nas je napustio jedan od najvećih istinskih hrvatskih domoljuba – Zvonko Bušić Taik.
Tog kobnog prvog rujna 2013. godine Bušić se ubio hicem iz pištolja u svojoj kući u Rovanjskoj ulici u šest sati ujutro.
Bio je to strašan šok kad smo čuli da je 1. rujna 2013. Zvonko Bušić-Taik oduzeo život, odnosno da je učinio samoubojstvo.A tek se prije nekoliko godina vratio (2008:) iz američkog zatvora, gdje je odslužio 11.639 dana ili 31. godinu, 10 mjeseci i 13 dana!
Ovaj velikan je ostavio dva oproštajna pisma. Jedno supruzi i obitelji te prijateljima, a drugo Hrvatima. U svojim pismima molio je za oprost zbog onoga što je učinio.
Zvonko Bušić je najpoznatiji hrvatski emigrant. U američkom zatvoru je odležao 32 godine zbog pogibije policajca i otmice aviona kojom je htio upozoriti svijet na položaj Hrvatske u Jugoslaviji. U srpnju 2008. godine vratio se u Hrvatsku. Dvije godine nakon toga se politički aktivirao u stranci HSP dr. Ante Starčević.
U kolovozu 2011. godine na internetskim stranicama svog ‘Hrvatskog plamena’ objavio je da se povlači iz sudjelovanja u hrvatskoj politici. Razlog odustajanja bio je, kako je sam rekao, nemogućnost ujedinjavanja domoljuba i izgradnje politički relevantne fronte.
“Povlačim se iz hrvatskog političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj”, rekao je tada Bušić.
Život domoljuba
23. siječnja 1946. godine u Gorici kod Gruda rodio se ovaj veliki domoljub. U Beč je iz Zagreba emigrirao sa 20 godina i to na studij slavistike i povijesti. Tri godine kasnije u Beču 1969. godine upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz. Tada je Julienne usavršavala svoje znanje njemačkog jezika.
Ubrzo se Julienne uključila u rad hrvatske političke emigracije. Na Dan Republike (tadašnji praznik u SFRJ), 29. studenoga 1970. godine na nagovor Zvonka Bušića s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Josipa Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja. Zbog navedenog čina Julienne i njezina prijateljica su uhićene i bile su u zatvoru. Zvonko i Julienne vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu, a nakon toga su preselili u SAD.
Dana 10. rujna 1976. godine Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, oteli su putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.
No, prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, a trojica su bila ranjena.
Zvonkov život obilježila je i velika, nesvakidašnja ljubav s Julienne Eden Bušić. Ona je također godinama bila u američkom zatvoru, kao jedna od sudionica otmice aviona. Ali, vjerno ga čekala. O toj ljubavi napisala je i potresnu knjigu.
Nu, kako smo se pitali-zašto se Zvonko ubio u 68-oj godini, tako se često pitamo i – zbog čega je u Hrvatskoj dosad izvršilo suicid više od 3.000 hrvatskih branitelja i stradalnika, zašto se ubijaju i djeca hrvatskih branitelja?
Neki misle da je šutnja na to pitanje „najbolji odgovor“, pa se o tome ne govori i ne piše.
Zvonko Bušić više se nije imao snage boriti s „demonima“.
Vjerovao je da će njegova smrt barem malo uzdrmati većinu Hrvata, ali… dragi Zvonko otkako si prerano i nenadano otišao – sve je isto ko i prije!
Sava, Mura i Drava i dalje teku, ban Jelačić je na konju, a mi „tapkamo“ i „tapkamo“ i čekamo neko svijetlo na kraju tunela.
Zvonko, nismo te i ne ćemo zaboraviti!
