Danas je 53 g. otkad je mlada zaljubljena Amerikanka Julienne Bušić, bacila letke sa Zagrebačkog nebodera na molbi svoga dečka Zvonka. Tko je zapravo bio Zvonko Bušić i koliko Hrvati i svijet znaju o njegovoj životnoj misiji ?
Hrvatski domoljub, emigrant, politički idealist i disident Zvonko Bušić Taik (67) pokopan je u srijedu 4. rujna u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju u nazočnosti članova obitelji, rodbine, brojnih prijatelja, znanaca, poštovatelja te bivših i sadašnjih političara i političkih istomišljenika. Razočaran u hrvatsku stvarnost u koju se vratio 2008. godine nakon 32 godine provedene u američkim zatvorima, počinio je samoubojstvo 1. rujna 2013. u svojoj kući u Rovanjskoj kraj Zadra.
Za veliku većinu naroda bio je domoljub i borac za slobodnu Hrvatsku, a za ” jugofile” terorist. Zvonko Bušić zvani Taik neosporno ima zaslužno mjesto u hrvatskoj iseljeničkoj i nacionalnoj povijesti, kao i u rušenju Titova diktatorskog totalitarnog komunističkog režima.
Tko je zapravo bio Zvonko Bušić i koliko Hrvati i svijet znaju o njegovoj životnoj misiji – stvaranju slobodne hrvatske domovine i dostojanstvenog života za sve njezine građane . Koliko znaju za istinu o čovjeku koji je živio i umro isključivo za Hrvatsku.
Zvonko Bušić upoznao je Julienne 1969. godine u Beču gdje su oboje studirali. On je već bio poznat u političkim emigrantskim krugovima kao angažirani hrvatski nacionalist, ali ona nije u početku razumjela o čemu se zapravo radi kad je Taik sa strašću govorio da će Hrvatska jednog dana biti slobodna zemlja. Njezina simpatija prema \”revolucionaru\” iz Hercegovine rasla je sa svakim novim susretom pa je brzo naučila tko je Tito, zašto su Hrvati nezadovoljni u Jugoslaviji te da u emigraciji djeluje tajna jugoslavenska služba Udba od koje se Zvonko čuvao i skrivao. Nije prošlo puno vremena od prvog susreta i Julienne je sebi priznala da se ozbiljno zaljubila u Zvonka te da je spremna sve učiniti da mu pomogne u političkoj borbi za vlastitu državu. Dok su 1970. godine bili u Clevelandu kod Zvonkove sestre Zdravke, slušajući njihove razgovore o Zagrebu, glavnom gradu njihove Hrvatske, otkrila im je želju da posjeti taj grad.
“Idem u Zagreb na nekoliko mjeseci, čim se smjestimo u Beču\”, rekla je Julie, kako ju je zvao Zvonko. Nikad joj prije nije palo na pamet da ondje pođe do prije pet sekunda, ali čim je čuo taj prijedlog, Taik je upitao, bi li nešto za njega učinila dok je tamo. \”Pristajem na sve što mogu učiniti za tebe\”, odgovorila je. Stoga je i s neskrivenom radošću prihvatila njegov prijedlog da u Zagreb ponese i baci političke propagandne letke s nebodera na tadašnjem Trgu Republike upravo na državni praznik Dan Republike 29. studenoga 1970 godine.
Letke je potpisala Hrvatska revolucionarna mladež a preuzeli su ih u Clevelandu od hrvatskog emigranta Milana Antića. U Zagreb je doputovala s prijateljicom Melody. Uhićene su odmah nakon bacanja letaka i zadržane u zagrebačkom zatvoru dok nije intervenirao američki konzulat.
U svom detaljnom izvještaju o incidentu bacanja letaka, nekoliko mjeseci kasnije, američko veleposlanstvo istaklo je da „uvredljivi letak ne poziva na nasilno djelovanje unutar Jugoslavije. Umjesto toga, poziva Hrvate da se brzo dignu pred navodnim nepravdama … .niti izravno niti neizravno ne cilja čak ni na prihvatljive ciljeve poput svrgnutih čelnika Rankovića i Đilasa …. fašista … Aleksandrove diktature … protestira odlazak mladih Hrvata za poslom u emigraciju, pitanje o kojem autori uživaju simpatije mnogih danas moćnih u Hrvatskoj. ” Veleposlanstvo zaključuje da “iako su letaci … vrlo nepovoljnji za jugoslavensku vlast, oni ne pozivaju na laku javnu osudu dok su govori o regionalnom i nacionalnom interesu sve više postali dijelom lokalne scene.”
U zatvor zbog letaka
\”Moj se odvjetnik zove Zorislav Dukat. Drag je starac, ima najmanje sedamdeset godina, ali engleski mu je izvrstan, to je kraljevski engleski i on se njime jako ponosi. Kazujem mu svoju tužnu priču, o momku koji mi je dao letke, o mojem uvjerenju da je to bio propagandni materijal za neku knjigu, o mojem nepoznavanju jugoslavenskog zakona po kojem je to protuzakonit čin, nabrajam sve zanimljive podatke, hrvatski šarm kojem sam podlegla, nesklonost da kažem ime onoga koji posjeduje taj šarm, odbojnost prema politici općenito, a prema jugoslavenskoj politici posebno. Dr. Dukat piše i piše, povremeno me pogledava uzdignutih obrva. Zaista, kažem mu kad god naslutim njegovu nevjericu, upravo se tako dogodilo! Na suđenju me pitaju \’Tko je taj Taik?\’. Oh, Taik je nadimak, kažem ja, srela sam ga u Beču jednog kišnog nedjeljnog popodneva. Ne znam ništa više o njemu, to je istina. I doista je tako, sad to znam. Sudac kaže: \’Kriva je, uvjetno osuđena, prognana na tri godine\’. Sloboda! Šetam Zagrebom. Vidim veliku kavanu, čula sam o njoj od Taika, tu je on dolazio kad je bio student.
Ulazim, sjedam za veliki drveni stol. Netko je ostavio novine, Večernji list, koji uzimam i počinjem pregledavati, tražim poznate riječi. Neki čovjek s drugog stola gleda me ispod oka. Poznaje me iz novina, bez sumnje, i želi razgovarati da bi imao zanimljivu priču za svoje prijatelje, o Amerikanki koja je bacala one letke, onu o kojoj pišu sve novine\”, napisala je Julie o uspomenama na svoj prvi politički angažman za Hrvatsku.
O bacanju letaka pročulo se u iseljeništvu i hrabra je mlada Amerikanka, djevojka Zvonka Bušića postala omiljena \”hrvatska nevjesta\”. Nakon povratka u Beč opet se sastaje s Bušićem koji se vratio iz Amerike. Živjeli su zajedno, ali Zvonko je ubrzo protjeran iz Austrije i preselili su se u Berlin.
Izvor: Jadranka Jureško-Kero/VL
