Kako bi skrenuo pozornost zapadne javnosti na Hrvatsko pitanje u Jugoslaviji, Zvonko Bušić je 10. rujna 1976. bio spreman inkomodirati osamdeset ljudi koji su sjeli u Boeing 727, na rutinskom letu od New Yorka do Chicaga, ukrasti im jedan dan, što mu oni, kada im je objasnio motive, nisu uzeli za zlo. Sigurno je da nije bio spreman žrtvovati ničiji život za promociju “hrvatske stvari”, osim vlastitog.
Uz prijetnju improviziranom bombom u avionu, i jamstvo ozbiljnosti koje je davala prava bomba ostavljena u zaključanom pretincu s uputama na zemlji, Zvonko je sa Julien i još trojicom prijatelja, Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem,pokušao kriknuti s neba i baciti prohrvatske letke iznad Pariza i Londona. Šanse da će netko stradati bile su svedene na minimum. I baš se taj promil najgore mogućnosti ostvario, budući je mladi policajac Brian Murray, imao nesretni interes neovlašteno dirati bombu, koju su prethodno bez problema izvadili iz pretinca i odvezli na poligon za demontažu. Da se to nije dogodilo, bila bi to elegantna akcija upozorenja na dvostruku zatočenost Hrvatskog naroda u tadašnjoj Europi , a Zvonko koji je bio spreman preuzeti svu odgovornost na sebe, odležao bi nekoliko godina i poslije vjerojatno nastavio obiteljski život sa svojom Julien.
Osamdesetih bi ga naganjali udbaši, devedesetih bi ga tražili četnici, sudjelovao bi u stvaranju neovisne Hrvatske, proživio bi potpuno drukčiji život. Bolji ili lošiji, teško je znati. Promil rizika potreban da bi ih se shvatilo ozbiljno, pokazao se kobnim, a njih petero skupo su to platili. Izgubljen je mladi ljudski život, a Zvonko je u zatvoru proveo 32 godine, pet godina dulje od Nelsona Mandele, zbog smrti policajca koju je indirektno skrivio.
Priča o hrabrosti, ludosti i velikom pehu s vremenom je dobila i dodatnu dimenziju koja je nadišla njezin “politički” okvir. Pretvorila se u jednu od najljepših ljubavnih priča u hrvatskoj povijesti, opisanu u knjigama Julienne Bušić, koja je nakon trinaest godina robije, ostala uz Zvonka, čekajući ga još gotovo dva desetljeća. Robija ih je razdvojila kao mladi par, a zagrlili su se ponovno kad su bili, stariji od roditelja onih ljubavnika i luđaka koji su 1976. godine oteli avion.
Zvonko je sanjao slobodnu Hrvatsku. Sanjao je domovinu koja će biti poštena, čestita, ponosna, zanosna, pravedna, iskrena. Sanjao je Hrvatsku za koju će drugi živjeti, a ne Hrvatsku od koje će mnogi živjeti.I onda kada je nakon 32 godine robije došao na slobodu ta njegova Hrvatska, postala je za njega nova robija. Njegovi su ideali brzo bili ugušeni. Prvog dana mjeseca rujna 2013. godine Zvonko Bušić preselio se svojom voljom u vječnost.Nije zgorega spomenuti u kakvu je ozračju Zvonko digao ruku na sebe. Tih dana u Vukovaru su se postavljale službene ploče s ćirilicom, tih dana se štitilo svim mogućim pravnim sredstvima udbaša Perkovića, tih dana se neumorno i bezbroj puta javlja o bolesti Jovanke Broz, udovice diktatora i zločinca Josipa Broza Tita, na Bundeku su slavili sa trorogim kapama i crvenom zvijezdom, do toga dana umrlo je ili se ubilo gotovo sedam gardijskih brigada hrvatskih branitelja. Svakako je to bilo okruženje u kojemu Zvonko, ne da nije htio nego nije mogao živjeti.
“Oprostite, nisam više mogao živjeti u ovakvoj Hrvatskoj”, njegova je zadnja poruka, odnosno, bolje rečeno – oporuka.
Ne mogu živjeti u Platonovoj pećini, napisao je svojoj dragoj Pelenopi. Platonova pećina je alegorija života ljudi u zabludama. Bušićev životni ideal, slobodna, demokratska, humana i prosperitetna država, o kojoj je trideset dvije godine u američkim kaznionicama maštao, u Hrvatskoj stvarnosti se reducirala u – zabludu. Mašta je bila na neki način njegova sloboda, jer je na njenim krilima “živio” svoju domovinu u svoj njenoj ljepoti, slobodi i pravdi. No, stvarnost njegove fizičke slobode nije ga oslobodila, nego okovala u okvire surove stvarnosti, potpuno suprotno od njegovih maštanja i njegovih ideala.Jedan naš pjesnik napisao je „tako umiru naše melodije“. Tako umiru i beskompromisni ljudi i revolucionari, ratnici i domoljubi, oni koji su spremni „život svoj dati za druge“. Veće ljubavi od te nema.
Ovako bi u brojkama mogli ispričati Zvonkov život, živio je 24.693 dana, u zatvoru je bio 11.639 dana, a u Hrvatskoj stvarnosti proveo je 1.866 dana, ove brojke puno govore same za sebe. Toliko toga nam je ostavio u svojim izrečenim mislima, mi koji smo imali sreću razgovarati s njim naučili smo kako je i najobičnija stvar u drukčijoj dimenziji, ukoliko je gledaš iz kuta pravednosti i domoljublja.Primjerice kao politički zatvorenik imao je pravo primiti 740.000 kuna naknade, i pravo na mirovinu koju primaju svi politički zatvorenici, on je to sve odbio. Deset mjeseci Hrvatske birokracije trebalo mu je da vrati taj novac i dobije potvrdu da ga je vratio.Takav je bio naš Taik.
Mnogi bi ga opisali kao nekakvog sanjara, Don Kihota. Nije on bio naivan, već je on dolazio iz drukčijeg vremena. Iz vremena koje je Giambattista Vico, utemeljitelj filozofije povijesti, nazivao “vrijeme heroja”, kojim dominira fantazija i koje prethodi “vremenu čovjeka” koje obilježava razumska kalkulacija. Ako bismo to pokušali dočarati preko elemenata, Zvonko je kao vatren i čist čovjek iz zatvora upao u hrvatsko vrijeme, idealno za vodnjikave ljude. Stoga je jasno da ga oni koji oblikuju hrvatsku javnost nisu mogli razumjeti. Nedostajalo je sreće, ili točnije rečeno, dogodilo se previše nesreće, peha, zlokobnog prsta sudbine, nesporazuma.Smrt Zvonke Bušića gubitak je za Hrvatsku, prije svega jer nije stigao u potpunosti prenijeti javnosti svoju priču i svoja iskustva, točnije, nije bilo dovoljno sluha za to. Nekome je dano da proživi prozaičnu egzistenciju, pazi na sebe, kalkulantski živi i umre, a nekome zapadne da mora oteti avion i podnijeti sve posljedice te ideje kako bi druge podsjetio da mogu dići barem glavu ili glas. Svijet bi propao i bez jednih i bez drugih.
Zvonko Bušić, bio je junak i mučenik, veliki borac za nacionalne interese svoga Hrvatskog naroda, kojega je nadasve ljubio. Bio je poput Garibaldija i Mandele, poput Zrinskih i Frankopana. Zvonko Bušić otišao je sa porukom, trebali smo razmišljati o njoj, ali nismo, jer da jesmo shvatili bismo kako je on cijeli život potrošio dajući nam poruke. Samo eto, mi smo tako inertni ili gluhi i slijepi pored zdravih osjetila i nismo razumjeli jednom riječju Veliki hrvatski domoljub, žrtva s porukom – spasite moju Hrvatsku.Još nije okončana njegova priča, a ta priča je Hrvatska.
Izvor: Vesna Matešić i Zaklada Zvonko Bušić Taik
