Bio je to ugodan san. Gotovo da sam svjestan tog laganog ljetnog povjetarca što korača po mojoj postelji.
„Marijane, sine, brzo, ne boj se!” bile su riječi moga oca koji je uznemiren prekinuo moj san, uplašen jednako kao i ja. U naručju me iznosio iz sobe. Eksplozija… puno manjih eksplozija… lomovi stakla, crijepa… dim, plač majke, ružni jecaj sestara prekida moj san i pretvara javu u moru. U uskom dugačkom hodniku obiteljske kuće, uplašena šesteročlana obitelj Gubina, pod okriljem vatre srbočetničkih vojnika, ne znajući što se događa zapomažu moleći Boga. Prestala je pucnjava. I taman kad su se otkucaji srca počeli stabilizirati, začuli su se mnogobrojni muški glasovi. Nimalo ugodni. Nakon loma ulaznih vrata, ukazala su se ružna, davno obrijana lica. Napola vojnu, napola civilnu odjeću skrivali su mnogobrojni ubojiti predmeti. Cijevi njihovih pušaka ledile su krv u mojim žilama. Još uvijek osjetim tu hladnoću.
Još uvijek plačem.
Gde si, govno ustaško?!”
Bila je rečenica jednog vojnika zvanog Ljubo Kalo, koja je nakratko prekinula mnogobrojne udarce.
Rekao sam ti da će doći i mojih 5 minuta!” reče isti mome ocu te nastave tući i njega i majku.
Ležeći u vodoravnom položaju, otac je prestao zapomagati. Gledao sam u njegove tužne oči. U njegovu pogledu moglo se iščitati veliko poniženje te strah od onoga što će se dogoditi nama. Mama je i dalje uplakana zapomagala. Prštali su udarci, sestre su histerično vrištale, a ja… gotovo da nisam mogao izustiti jedan glas, paraliziran. Jedino su suze lile kao kiša.
Dali su mu nekakvu injekciju. Mislim da je to bilo nepotrebno jer jedino što se na njegovom tijelu micalo bio je njegov pogled. Pogled koji je tražio ostatak obitelji.
Prestali su ih tući. Umorili su se. Nakon kratke pauze izveli su nas van te su nas uz pratnju oružja, uvreda i pokojeg udarca potjerali prema susjedovoj kući preko pruge. Iz mase naoružanih vojnika i civila istupi jedan mlađi vojnik i primi u naručje moju šesterogodišnju sestru Helenu te reče mami: Tješeći sestru: „Ne bojte se! Prenijet ću je preko pruge da se ne ozlijedi.” Kako je sve u redu, prenio ju je do susjedove kuće. Zatim su nas sve smjestili u jednu prostoriju, udjelili nam pokoji odgojni udarac te upozorili da će nas pobiti, strjeljati ako se budemo micali.
Soba je bila mračna. Do svitanja nas je dijelio pokoji sat. Neugodan miris prostorije, tihi, a opet bučni jecaj sestara i mame urezao mi se u sjećanje. I sada osjetim taj miris i čujem jecaj, a vidim samo mrak.
Pitam se što mi je s tatom. Je li živ? Htio bih pitati mamu, ali ne mogu. Usta se neće otvoriti. Osjetim čvrsti zagrljaj mame toliko čvrst da me boli. Boli, ali godi. Osjećam se bar malo sigurnije. I sestre su u zagrljaju. Pretvorili smo se u jednu veliku hrpu. Tata nepomično leži. Pitam se što je u njegovim mislima, pitam se hoće li izdržati.
Polako su prolazili sati. Svanulo je, a mislio sam da nikad neće. Ponovo se čula buka, grohot i smijeh, a zatim stopala koja su se čula sve glasnije i glasnije, sve su bliže i bliže vratima naše prostorije. Otvaraju se vrata. Bože! Sve nas je strah, svi se tresemo, kao da nam je sudnji dan.
„Pa gde ste, miševi, šta ste se skupili? Nije vam ugodno? Pa šta ne kažete? Evo, sad ćemo vas smestiti na udobnije. Ajde, stoko ustaška, diži se, sad ćemo vas poklat! A ti? Šta se ti izležavaš, smeće, nije ti ovo hotel!!” reče mom ocu, te ga počne udarati nogama i puškom.
Vidjevši da ga nisu uspjeli motivirati da se pokrene, a po zapovijedi su nas morali prevesti u selo u pripremljene prostorije za hrvatske zarobljenike, pomogli su mu da se digne, da prohoda. Naravno, čim je uspio napraviti koji korak, uspraviti se, odmah bi ga premlatili. Mama bi mu pokušala pomoći. Molila ih je, zapomagala… Nažalost, dobila je samo teške udarce kundakom. Udarce koji su je obarali na tlo. Prestali su tek nakon što smo se pobacali po njoj.
Uputili smo se preko njiva, putem uskog putića. Neprestano sam žalio oca koji se jedva vukao. Njihova dobacivanja, pogrdne, uvrjedljive riječi nisu prestajale. Prolazimo pokraj pravoslavnog groblja. Čuje se plač, galama, kratki rafali, zatim tišina… jezovita
tišina… Otac prekida tišinu jaukom, jecajem… ponovo ga tuku. Mati jeca, moli:
Nemojte više pa zar nije dosta?!?! Ubit ćete ga!”
Jedan joj, uz šamar, odgovori:
Šuti, kurvo ustaška!! Šta si mislila, da ćemo ga pustit?! Ajde, teraj tu kopilad!! Idemo! Za deset minuta smo u štabu?”
Laganim korakom krenusmo. I dalje su nas vrijeđali, provocirali, ovaj put i zapjevali:
Bi’će mesa, bi’će mesa, klat ćemo Hrvate! Bi’će mesa, biće mesa, klat ćemo Hrvate!..”
Približavajući se centru sela, strah se povećavao. Opravdano. Ulaskom u centar sela, postali smo svjedoci masakra nad policajcima. Ulicom je tekla krv. Nepomična, beživotna, iskasapljena tijela bila su svuda. Na cesti, uz cestu, u kanalu, na mostu, pod mostom ispod kojeg, unatoč velikom kanalu, do tada nije tekla rijeka. A tada je potekla rijeka krvi… Zgrada policije totalno je uništena. Njihova crkva je netaknuta, a tik pokraj nje, nalazi se velika tenkovska rupa, na katu pekarnice “Dva bijela goluba”. I u pekarnici su pobijeni mnogi. Nisu oklijevali ni da ubiju trudnu ženu, djecu.
Stižemo pred zgradu mjesne zajednice koja je bila njihov štab. Čuju se urlici, lom stakla, a zatim se pred našim nogama našlo još jedno beživotno tijelo, bačeno kroz prozor s prvog kata. Uglavnom, tako su završavali informativni razgovori.
Iza zgrade nalazila se tržnica. Doduše nakadašnka tržnica a sada zatvor za Ustaše. Ubacili su nas u jednu mračnu prostoriju. Bila je sva od betona i cigle i nije bilo niti jednog prozora. Nekad postojeći otvori, danas su zatvoreni starim daskama i limovima. Jedine zrake svjetlosti dopirale su kroz sitne rupice na željeznim vratima. U prostoriji su već bili neki ljudi. Neki su ležali na hladnom betonu, neki su se zavukli u uglove prostorije. Jedino što ih je grijalo bila je njihova mokraća, njihov izmet. Naravno da su imali gdje ići na nuždu. U jednom kutu prostorije bila je posuda s kojom se nekada vadila voda iz bunara. Nažalost, bila je popunjena.
Cijela slika bila je jezovita, a naš se strah povećao. Mislio sam da je to vrhunac straha. No, prevario sam se. I opet je nastala ta jezovita tišina, opet sekunda traje kao vječnost. Jedino što se može čuti je drhtanje tijela i naši brzi otkucaji srca. Ponekad se začuje tihi plač. Svakom sekundom, svakom minutom i satom bio sam u sve većem iščekivanju. Plašio sam se onoga što dolazi. Svake sekunde, minute, sata bio sam sve gladniji i žedniji. Neprestano sam, ne mareći za majčine suze, bol i strah, ponavljao:
,,Mama, gladan sam! Mama, žedan sam.”
A ona, jadna, jecavim me glasom tješila kako ću dobiti sve, samo da se još malo strpim. Molila me da budem tih da nas oni ……. ne pobiju.
Tako je ta agonija trajala satima i satima. Izgubio sam pojam o vremenu. Mislim da je prošlo dva dana. Više se ne bojim. Ili je glad nadjačala strah. Otvaraju se vrata. Krv mi se sledila od straha. Vidim samo siluete ljudi jer me svjetlost zaslijepila.
„Šta je, stoko ustaška?! Diži dupe, stoko! Šta još nisi crk’o?!” upita jedan moga oca koji je jedva pri svijesti,
,,Sad ćeš!”
Svi smo se rasplakali. Orila je ta betonska kocka. Nitko od nas nije imao hrabrosti da ih pokuša zaustaviti. Izvukli su ga bez ikakvog opterećenja te zalupili vratima. Neprestano smo vrištali, zapomagali, molili Boga i sve svece. Nakon pola sata – sat, prekinuo nas je pucanj. Mislili smo da smo ostali bez našeg voljenog. Histerično smo ponovo zaplakali. I sada, nakon toliko godina, mogu se čuti kako bespomoćno vičem:
,,Tata! Tata! Ne! Moj tata!!”
Zabijam nokte po mami. Dovodim se do ludila… a onda me umire ta prokleta vrata pakla. Opet se otvaraju. Hvala Bogu, bacaju mog tatu u kocku i ja se bacam na njega… Još uvijek u suzama, ali sada radosnicama. Čvrsto ga stišćem znajući da ga boli, ali ne mogu si pomoći. U krvavu kožu bih mu se uvukao. Nisu ga ubili. Bilo je to takozvano lažno strjeljanje. To im je bio štos za zabavu, a ujedno i taktika da slome nas velike i opasne Ustaše. Uz grohot, smijeh i neka dobacivanja, zatvoriše vrata. Ja i dalje kao čičak ostajem na mome tati. I neka sporo prolazi vrijeme, i neka sam gladan i žedan, i neka me tuku… samo da mi tatu ostave.
Napokon sam zaspao. Budio sam se svakih pola sata – sat. Iz lakog sna probudio me urlik koji je dopirao iz neposredne blizine. Sigurno mi se više ne spava. Skupio sam se uz mamu, ponovo počeo brojati sekunde… Naravno, tiho sam joj rekao da sam gladan.
Vrijeme je prolazilo. Netko lupi po vratima. Trnci su prošli kroz moje tijelo. Ta vrata pakla ponovo se otvaraju. Opet iste siluete. Jedan, grubim glasom zapovijeda:
„U red! Jedan iza drugoga! Brže!! Marš napoljeBrzim korakom oko stola, uzmite jelo, popijte vode i nazad! Nemoj da nekom padne napamet da uzme više nego što mu pripada! Svaka lakomost bit će kažnjena jednim metkom. Kreni!”
Brzo smo krenuli. Čak i oni koji su se teško kretali bili su brzi. Na sredini dvorišta ugledao sam ručno napravljen stol prekriven našim obrokom – kruh u jajima. Napokon sam stigao do stola i ugrabio jednu šnitu. Odlična je! Dok sam se kretao prema pipi, cijelo sam vrijeme razmišljao da uzmem još koji. Nisam se usudio – bilo me strah. Popio sam vode, onoliko koliko sam uspio u trku, i vratio se ponovo u tamu. Kruh je bio odličan. Šteta što se nisam najeo. Vrata su se zatvorila. Mama nam dijeli svoju šnitu. Starije sestre odbijaju, a ja i mlađa sestra (koja danas nije živa) pojeli smo te komadiće i to brže nego što bi ih pojela neka gladna zvijer, nesvjesni da je i majka gladna.
Ostatak dana proveli smo u miru. Ponekad se čula galama, plač, smijeh, no kod nas u prostoriji bio je mir. Zaspao sam, probudio se pa opet zaspao i tako milijun puta. Budili su me glad i strah, a spas sam tražio u snovima. Nažalost, i tamo su se događale ružne stvari. Ali i dobre. Ovaj put probudio me zvuk vrata. Naježio sam se. Imao sam osjećaj kao da se cijela prostorija trese. Tresli su se ljudi.
„U kolonu! Jedan po jedan!” začuo se glas.
Sretan, skočio sam u kolonu. Zanimalo me što je danas na jelovniku, odnosno stolu. Opet kruh u jajima. Bio je to menu u njihovom jelovniku za sve preostale dane našeg boravka u toj ustanovi. Dok sam ispijao kapi vode s dlana, začuo se udarac. Okrenuvši se, ugledao sam bradatog vojnika kako mlati nemoćnog starca i časti ga pogrdnim riječima. Dok su svi pokraj mene prolazili, ja sam stajao ukočen. Osjetio sam kako mi topla tekućina teče niz nogu. Nisam se mogao kontrolirati. Na sreću, mama me povukla za sobom. Na sreću, ponovo sam u mračnoj prostoriji.
Izvor:Dnevnik branitelja
crodex.net
