Nedavno uhićenje glazbenika Mile Kekina, koje je završilo njegovim brzim puštanjem na slobodu, otvorilo je niz pitanja u javnosti – među njima i ono koje se tiče povlastica samostalnih umjetnika u Hrvatskoj. Naime, iako godišnje uprihodi više od 130.000 eura, Kekinu država već više od dva desetljeća plaća doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, popis Hrvatske zajednica samostalnih umjetnika .
Dok jedni(prvenstveno oni koji dobijaju povlastice) smatraju da ovakav oblik podrške umjetnicima omogućava razvoj domaće kulture, većina ga vidi kao neodrživ oblik privilegije, osobito u slučajevima gdje su primanja umjetnika višestruko veća od prosjeka. Hrvatski državni proračun je vreća puna novca i u samo deset godina ona se svojim obujmom udvostručila. Porezi, prirezi, nameti, trošarine… državni aparat bilo koje države u svijetu dvije stvari radi perfektno istovremeno: ubire novac i troši taj isti novac na gomilu besmislenih i društvu suvišnih projekata, institucija i mjera.
Hrvatska je zemlja paradoksa: svi viču za reformama, ali kada se samo dotakne ukidanja povlastica, nastane opća pobuna.
Svaka najava o smanjenju socijalnih naknada bez kriterija, racionalizaciji broja općina i gradova, provjera stvarnih potreba za povlaštenim mirovinama ili redefiniranju lista zaštićenih umjetnika – izaziva histerične reakcije.
Ali zašto je tome tako?
Odgovor nam je još davno dao briljantni američki ekonomist i mislilac Thomas Sowell:
“Kada se ljudi naviknu na povlašteni tretman, jednaki tretman im izgleda kao diskriminacija.”
U hrvatskom slučaju, povlašteni su brojni – od profesionalnih ‘umjetnika’ koji desetljećima žive na državnoj sisi, preko bivših dužnosnika s enormnim mirovinama, do lokalnih šerifa u općinama od 300 stanovnika s vozilima, tajnicama i pečatima.
Problem je u tome što se cijeli jedan sloj društva naučio na državni paternalizam: posao bez tržišne odgovornosti, plaće bez stvarnog učinka, mirovine bez stvarnog rada, subvencije bez stvarne potrebe. I svatko tko se usudi predložiti ukidanje takvog stanja automatski biva proglašen “neprijateljem naroda”, “rušiteljem kulture” ili “bešćutnim kapitalistom”.
No istina je drugačija: pravda nije održavati umjetne privilegije, nego omogućiti da svatko, prema svojoj sposobnosti i radu, ima jednake šanse.
Ne može vječno 50% raditi da bi 50% primalo naknade, potpore, titule i sinekure.
Hrvatska ne može biti funkcionalna država ako ne prekine s praksom da najglasniji branitelji svojih posebnih prava koče razvoj cijelog društva.
Vrijeme je da shvatimo: ukidanje nezasluženih privilegija nije diskriminacija – to je početak zdrave, pravedne i odgovorne države.
