Kultura

Zakon o hrvatskome jeziku se ne smije više odgađati

Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika HAZU, 18. i 19. listopada, održao je Konferenciju o normi hrvatskoga standardnog jezika u 21. stoljeću. Tom prilikom prof. dr. sc. Mario Grčević, s Fakulteta hrvatskih studija još jednom je svratio pozornost na potrenu donošenja Zakona o hrvatskome jeziku što je bio povod intervjua sa Curać, Markom kojeg objavljuje tiskano izdanje Hrvatskog tjednika od 28.10.2021.g. a kojeg dijelom objavljujemo u nastavku:

Raniji sazivi Hrvatskoga sabora odbacili su prijedloge hrvatskih Vlada za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku (2010. i 2021.). Unatoč tomu, jedan ste od jezikoslovaca koji ustraje isticati kako je potrebno donijeti taj zakon. Zašto?

Zakon o hrvatskom jeziku pružio bi nam priliku da počnemo voditi osmišljenu državnu politiku na državnoj razini. Njome bi smo mogli dati veliki prinos očuvanju dijalekata, unaprijediti odnos jezične zajednice prema standardnomu jeziku i napokon kao društvo započeti svoje jezično planiranje koje bi se odrazilo i na međunarodnoj razini.

hrvatskome jeziku,
Izvor: You Tube Kroatocentrik

Je li se primjereno odgovorilo na nijekanje hrvatskoga jezika u srbijanskim udžbenicima? Političari su bili pravodobni, što je sa strukom, bolje rečeno sa kulturnim i znanstvenim ustanovama?

U Srbiji u odnosu na hrvatski jezik i njegovu baštinu stalno osmišljava i vodi velikosrpska jezična politika. Mi ne možemo reagirati na svaku njihovu provokaciju, no trebali bismo stalno pratiti što rade. To ne činimo zato što kao društvo nemamo jezične politike kakvu ima većina drugih zemalja u našem okružju. Osobno se u dosta svojih radova osvrćem na srpske provokacije i svojatanja i dosta mi je dobro poznato o čem je riječ.

Što bi Zakon o hrvatskome jeziku trebao sadržavati?

U njem bi trebalo razraditi odredbu iz Ustava o hrvatskom kao službenom jeziku. Polazeći od nje. Zakon bi mogao imati tri cjeline:

  • u prvoj bi trebalo definirati da Zakon služi promicanju i očuvanju svih idioma hrvatskoga jezika, uključujući govore čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga narječja te, naravno, hrvatskog standardnoga jezika kao jezika u službenoj i javnoj uporabi.
  • U drugom dijelu Zakona trebalo bi popisati i objediniti jezične odredbe koje već postoje u u drugim hrvatskim zakonima. Tih drugih zakona s jezičnim odredbama ima više od trideset, dodatno još i niz pravilnika i tzv. uredbi. Sve njihove jezične odredbe trebalo bi u Zakonu o hrvatskom jeziku prikupiti, prema potrebi dotjerati i popuniti postojeće praznine.

Što bi se našlo u trećem dijelu?

U trećem dijelu Zakona raguliralo bi se Vijeće za hrvatski jezik. Ono bi bilo zaduženo za praćenje provedbe Zakona o hrvatskom jeziku. Saboru i Vladi davalo bi izvješća i prijedloge vezane uz područje definirano Zakonom. Osnivanjem takva vijeća napravili bismo glavni korak prema ustrojavanju hrvatske državne jezične politike. U Vijeće bi trebali biti uključeni predstavnici svih relevantnih institucija i udruga u RH, a uključio bih i predstavnike Hrvata izvan RH.

Osnovna škola Stjepana Radića Metković - Print
Hrvatski radio širi srpske laži kako je Petar Preradović Srbin, iako se Preradović uvijek izjašnjavao Hrvatom, izvor.

Može li se bez Zakona voditi jezična politika?

Može onda kada imate društveno-političke uvjete za to. Mi ih nemamo. Jezični zakon nam treba kako bismo stvorili okvire za unaprjeđenje jezičnih odnosa u RH, polazeći od Ustava RH u kojem je Hrvatski jezik propisan kao službeni jezik u RH.

Što se dogodilo s položajem hrvatskoga jezika od pokušaja donošenja Zakona u međuvremenu?

Ukinuto je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pod vodstvom akademika Radoslava Katičića koje je bilo nacionalno tijelo zaduženo za jezična pitanja. Zbog toga smo nazadovali, dok su države u našem susjedstvu unaprjeđivale svoje jezične politike i jezično planiranje, kako Slovenija, tako i Srbija. Mi danas u tom pogledu ili nazadujemo ili tapkamo na mjestu.

Kako se očituje odsustvo Zakona, odnosno jezične politike?

Danas više ne znamo zove li se na hrvatskome jeziku u službenoj uporabi grad Rovinj samo Rovinj ili Rovinj -Rovigno. Državne službe ne znaju da im u publikacijama hrvatski mora biti na prvom mjestu, a strani jezik na drugom. U javnom prostoru imamo jezičnih ili nazovijezičnih savjeta koji su lingvistički neartikulirani, nepromišljeni i često zbunjujući.

Ima, međutim onih koji smatraju da je Zakon nepotreban.

Oni koji su paušalno protiv Zakona o hrvatskome jeziku uglavnom nisu upoznati sa njegovom koncepcijom. Mislim da nisu svjesni činjenice da mi danas imamo više od 30 minijaturnih jezičnih zakona.

Proizlazi li odbojan stav prema Zakonu iz činjenice što je takav zakon postojeao u vrijeme NDH?

Da, barem što se tiče nekih utjecajnih pojedinaca. No nema razloga za takvu bojazan jer je danas riječ o drugom tipu zakona. Novi Zakon o hrvatskome jeziku ne bi napravio ništa novo nego postojeće jezične odredbe iz drugih zakona objedinio, prema potrebi dotjerao i popunio. Osim toga dobili bismo nacionalno Vijeće za hrvatski jezik i unaprijedili bismo odnos prema hrvatskomu govornomu jeziku i dijalektima. Standardni jezik proglasili bismo ne samo službenim, kako ga definira Ustav, nego i obvezatnim jezikom u javnoj uporabi, koju bi djelomice trebalo otvoriti i za druge idiome hrvatskoga jezika, što znači i za dijalekte. Ne treba zabraniti strane jezike u javnoj uporabi, no tu uporabu treba regulirati, primjerice propisom da uz javne natpise na stranom jeziku na prvom mjestu dolazi natpis na hrvatskom. U izlozima naših trgovina potom više ne bi pisalo sale, nego opet “rasprodaja”, ili možda i jedno i drugo, no ne više samo sale kako je uglavnom sada. Takve promjene nikoga ne bi trebale smetati niti uznemiravati.

Neki misle da bi se Zakonom propisalo kako govoriti te kažnjavalo ako se izgovori neka riječ koja nije u skladu sa standardom. Imaju li takvi strahovi opravdanja?

Nama ne treba Zakon koji zadire u pravo pojedinca da se na hrvatskom izražava onako kako zna i želi. Jezik privatne komunikacije i jezična sloboda bilo kojega pojedinca ne smije biti predmetom Zakona o hrvatskome jeziku. Kada bi se mene pitalo, u njem bi se definirala samo javna i službena uporaba hrvatskoga jezika, što se odnosi prvenstveno na pravne osobe i situacije u kojima se hrvatski jezik mora upotrebljavati. Hrvatskoj jezičnoj zajednici potrebna je normalizacija jezičnih odnosa, a ne dodatno usložnjavanje.

Izvor: You Tube (screenshot)

Što se ne bi trebalo naći u Zakonu?

U njem ne bi trebalo biti regulacije normativističkih pitanja, niti, ponavljam, ograničavanja slobode izražavanja bilo kojega pojedinca. Samorazumljivo je da Zakon ne bi dovodio u pitanje ni jezična prava naših manjinskih zajednica.

S obzirom na pokušaje nijekanja hrvatskoga kao zasebnoga jezika, bi li se riješila njegova zaštita?

Zaštitio bi se hrvatski jezik kao cjelina. Unaprijedio bi se status hrvatskoga standardnoga jezika kao jezika u službenoj uporabi u RH, definirao bi se njegov status i kao jezika u javnoj uporabi.

Bi li provedba takva zakona iziskivala neka znatna sredstva?

Zo ne bi bila znatna sredstva, no zasigurno bi trebalo predvidjeti stavku u proračunu. Inicijativu za donošenje Zakona bi trebala dati Vlada u suradnji sa nekom relevantnom institucijom u RH koja za to ima snage i volje.

Čemu služi, primjerice, francuski jezični zakon?

Francuska ima jezični zakon na temelju kojega se vodi puristička jezična politika koja je izrazito zaštitnička prema francuskomu. U Francuskoj to omogućuje razina društvene svijesti političkih i akademskih elita. Mi ne možemo donijeti nacionalni jezični zakon kakav imaju Francuzi. No to ne znači da ne možemo pokušati izgraditi svoju jezičnu politiku. Nama je potreban takav tip jezičnoga zakona koji će nam omogućiti uspostavljanje sustavnoga jezičnoga planiranja. U Zakonu o hrvatskom jeziku moraju ući rješenja koja bi bila prihvatljiva većini. Moramo prihvatiti i kompromisna rješenja ako se želimo na dobroobit hrvatskoga jezika i hrvatske jezične zajednice pomaknuti sa mrtve točke.

Posebno su bogatstvo hrvatskoga jezika dijalekti i mjesni govori. Kako to da se u regionalnim okvirima ne njeguju takvi jezici?

Upravo to bi se moglo riješiti Zakonom o hrvatskom jeziku na način koja sam već spomenuo. Zakonom bi radijske i televizijske postaje trebalo potaknuti na uvođenje i povećanje udjela govornoga hrvatskoga u emisijama koje se emitiraju. Tim bismo se idejno približili zlatnoj formuli hrvatskoga jezika Sto-Kaj-ča Drage Štambuka.

Ča -Kaj-Što u hrvatskome jeziku – preuzeto sa You Tube kanala Kroatocentrik (screenshot)

Održan u organizaciji HAZU skup o normi hrvatskoga standarnoga jezika u 21.stoljeću. Što je zaključeno, primjerice o Zakonu?

Nije bilo zaključaka toga tipa. Ja sam ondje održao predavanje o tom kako zamišljam budući Zakon o hrvatskome jeziku. Bio sam pozitivno iznenađen činjenicom da većina jezikoslovaca nije odbijala zamisli koje sada izlažem i Vama. Nisu ih odbijali čak ni oni za koje sam prije konferencije mislio da bi mogli biti protiv svega što iznosim. Na konferenciji se moglo vidjeti da okupljeni imaju više zajedničkih stavova nego onih koji ih razdvajaju.Svi smo zapravo tragali za tim kako unaprijediti našu jezičnu situaciju i položaj hrvatskoga jezika u hrvatskom društvu. No to nam u konačnici ništa ne znači sve dok se riječi i ideje ne provedu u djelo. Želja i volja pojedinaca jedna su stvar, a institucionalizacija posve druga. To je posao države i u inicijalnom smislu i naših vodećih kulturnih ustanova.

Na skupu nije bilo jezikoslovaca s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zar se tom problematikom ne bave?

Ako su bili pozvani onda je njihov neodziv još jedan pokazatelj da nam je potreban zakon koji će urediti jezično planiranje i odrediti tko je sve dužan u njemu sudjelovati. Samovolju pojedinaca i odbijanje komunikacije takve vrste možete spriječiti jedino zakonom i osnivanjem Vijeća za hrvatski jezik kao krovne organizacije na razini cijele Hrvatske. U Vijeću za hrvatski jezik mjesto bi , naravno, imao i predstavnik instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Govoreći o Zakonu, pledirali ste da hrvatski nazivi toponima ili skupova budu na prvome mjestu. Nedavno je IHJJ bio suorganizator jednoga međunarodnog skupa u Dubrovniku, no svejedno je natpis bio na engleskom, bez hrvatskoga?

Službeni nazivi i natpisi u Hrvatskoj trebali bi biti na hrvatskom jeziku ili na hrvatskom i stranom jeziku. Ako se toga danas ne pridržava čak ni institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, jesno je da to moramo zakonski definirati i propisati. Protiv pravnih osoba koje bi opetovano kršile takve odredbe budućega Zakona o hrvatskome jeziku, trebalo bi naplaćivati kazne koje su predviđene u Zakonu o zaštiti potrošača.

Slika: Ustroj IHJJ-a ( Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje), izvor, koji organizira skupove sa engleskim jezikom, bez navođenja prijevoda na hrvatskom jeziku, u Hrvatskoj, u Dubrovniku !?!?

Nije li IHJJ 2013.godine najavio svoj prijedlog zakona o hrvatskome jeziku?

Da, no ravnatelj IHJJ tada je davao proturiječne izjave. Izjavljivao je npr. da tek treba ustanoviti je li nam takav zakon uopće potreban i mogu li se njegove odredbe ugraditi u druge zakone. Nakon što je interes javnosti za prijedloge Zakona Matice hrvatske i Hrvatskih laburista zamro, IHJJ se više nije oglašavao tim povodom. Posve je jasno tko je tada odigrao kakvu ulogu u rušenju i gušenju inicijativa da dobijemo odgovarajući jezični zakon.

PPT - Vladimir Nazor, Hrvatski jezik U tebi sam vijek svoj proživio, Drevni  i lijepi jeziče Hrvata, PowerPoint Presentation - ID:3327365

Kakva je budućnost hrvatskoga jezika u globalnom svijetu u kojemu engleski dominira, neki hrvatskome predviđaju gotovo nestanak?

Nedavno je o tom pitanju intervju za Jutarnji list dao nizozemski profesor Johan van Hoorde, donedavni predsjednik Europske udruge nacionalnih institucija za jezik. On jasno i nedvojbeno poziva hrvatsku javnost na borbu za očuvanje hrvatskoga. Smatra da se treba boriti “za Europu u kojoj se poštuju pojedinačne kulture, pa onda i lingvističko naslijeđe, koje je naše bogatstvo”. Drugim riječima, ako ne budemo vodili svoju proaktivnu jezičnu politiku usmjerenu prema očuvanju hrvatskoga kao službenoga i javnoga jezika na svim razinama, on nam poručuje da možemo računati s negativnim razvojem.

Profesor Johan van Hoorde posebice se osvrće na širenje engleskoga u visokom obrazovanju i na činjenicu da je u nekim zemljama, kao što je Nizozemska, engleski potisnuo nacionalne jezike. Taj bi se razvoj u nas danas lako dao spriječiti samo jednom rečenicom u budućem Zakonu o hrvatskome jeziku: “Visokoškolski predmet koji se izvodi na stranom jeziku, ciklički se prema utvrđenomu izvedbenomu planu (u istom omjeru?) izvodi i na hrvatskome jeziku.”.

Dakle, Zakon o hrrvatskom jeziku mogao bi dati učinkovito rješenje i na tom polju. No jezičnu politiku te vrste ne mogu voditi pojedinci. Država se ne može ponašati kao da se to nje ne tiče. Ona je dužna osigurati mehanizme da se hrvatski zaštiti u smislu u kojem nam savjetuje profesor Johan van Hoorde. Zakoni se ne donose kako bi se nekomu otežavao život, nego da bi se uredili društveni odnosi i postavila određena pravila ponašanja.

Možemo li dalje odugovlačiti sa donošenjem Zakona?

Mislim da je krajnje vrijeme da se donese Zakon o hrvatskome jeziku.

Izvor: Hrvatski tjednik, tiskano izdanje od 28.10.2021.g.

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button