U petak, 21. ožujka 2025. godine, obilježena je tužna, 27. obljetnica pokopa žrtava masovne i pojedinačnih grobnica u naselju Lovas. Tužne obljetnice se na društvenim mrežama sjetio i politički nalitičar prof.dr.sc Ivan Granić koji se zapitao zašto nemamo filmova o masovnim stradanjima Hrvata u Domovinskom ratu?
‘Ako netko pozna Ćatu, nek mu kaže Lovas’
Obilježena je 27. obljetnica pokopa žrtava masovne i pojedinačnih grobnica u naselju Lovas.
Održan je i Križni put u spomen na 68. žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice, te za deset žrtava iz pojedinačnih grobnica.
Podsjetimo, 52 mještanina, Hrvata, natjerano je u minsko polje u takozvanu ‘berbu grožđa’, gdje je život izgubila 21. osoba, a njih 14 teško je ranjeno.
Filmovi o jugoslavenima i Antifama
O hrabrosti hrvatskih branitelja još dugo nećemo gledati niti jedan ozbiljan film. Sve dok Hrvati imaju nenarodnu, probriselsku, a ne suverenističku vlast!
Nešto je, istina, snimano, ali ako izuzmemo par solidnih uradaka ono drugo bolje da i nije snimano.
Razlog je jednostavan.
Ima još dosta živih branitelja koji ne trebaju glumiti, jer su to osobno proživjeli, pa bi mogli ‘svašta’ kazati.
Kako to da nema filma o junaštvu JNA na Ovčari
Zanimljivo je to da nikom ni ne pada na pamet snimiti film o Ovčari ili Lovasu.
Nikomu ne pada na pamet da napiše scenarij o nekom čovjeku, ili ljudima, koji su mirno stajali u redu za egzekuciju(!) od strane srpske JNA.
Oscar
Kao što znamo, nedavno je izmakao Oscar ministrici ‘s ovih prostora’.
Za temu koja se nastoji pozabaviti teškim povijesnim trenutkom, uradak je šokantno lagan, više skica nego priča, pa se pitate zašto se nije usudio reći – ili pokazati – više. Više!
Da, to je pravo pitanje. Dojam je kako je taj filmić ostao tek ‘na pola’? Je li, barem što se nas Hrvata tiče, još nešto trebalo ispričati u toj ‘toploj ljudskoj priči’? Ili se ispričalo baš i jedino točno ono što se htjelo, a pritom se odglumila objektivnost? Valjda je ‘to ta’ umjetnost.
Da, možda je u pitanju bila štednja. Kako bi ostalo eurića za putovanja po Americi. A trebalo je kupiti i garderobu, jer se šuškalo kako je Oscar praktički siguran.
Ajmo biti ozbiljni. Oscar je izmakao onima koji su htjeli promjeniti cijelu paradigmu odnosa prema JNA i prema agresorima iz Domovinskoga rata. I to sve financirano hrvatskim novcem.
‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ razočaravajuće je ogoljen kratki film, koji posrće pod vlastitim minimalizmom. Da je kojim slučajem ‘ispričano’ stradanje ili junaštvo Hrvata, ne bi se za film nigdje ni čulo.
Jednu iznimnu reakciju oficira koji se pobunio protiv postupaka paravojne formacije filmić je prikazao kao uobičajen i standardan ‘karakter’ JNA.
Možda da je u scenariju umjesto Muslimana snimljeno legitimiranje i odvođenje pripadnika ‘nekog drugog naroda’ iz WW2 imali bismo sigurno Oscara.
A umjetnost, kao takva, je u ovakvim uratcima bitna otprilike kao preklanjski snijeg u Namibiji.
Zar je problem novac?
Naravno da ‘ministarstvo ovih prostora’ neće financirati problemstične filmove kojima bi se, nedaj Bože, moglo što prozboriti o junaštvu ili stradanju Hrvata, jer bi, između ostaloga, ministrici Francuzi možda oduzeli odličje. Nikad se nezna, veliki brat sve vidi.
Novac nije problem, jer bi se novac mogao prikupiti od Hrvata po svijetu i Domovini barem za pedeset filmova!
Da se raspiše natječaj.
Sto milijuna eura ne bi bio problem. Zapravo, neograničeno.
Ali, kao što i inače stvari stoje kada su u pitanju nenarodni gospodari, od toga skoro neće biti ništa. Jer drugarica ministrica je sretna i ponosna na yugo kulturu, ona je uključiva i rado Sorošu gladi perom donji dio leđa, nesretna je kada se Hrvati ljute i pitaju na što se troši porezni novac.
Prijeog za Ćatu i njegovu najdražu Ministarku
Hrvatskom premijeru, koji je od vlastite države vrlo uspješno stvorio probriselski Ćatilend, kao i njegovoj najdražoj ministrici, kada već vole ‘grebati’ po regionu, predlažem, na primjer, snimanje igranoga filma o koncentracionom logoru za istrebljenje Židova kod Beograda, te kao uvod proglas ondašnjeg patrijarha SPC-a o najuspješnijem istrebljenju Židova u Europi, i proglašenje Srbije 1942 godine Judenfrei državom.
Možda bi se, ili ne bi, taj film našao u uskom krugu za Oskara, ali bi definitivno bio snimljen na istinitim povijesnim činjenicama i događajima. Jasno, ako se neće naljutitu najdraži ‘koalicijski partner’, jer bi netko kad Pupi ode, greškom taj uradak mogao prikazati u nekom od 41. srpska kulturna centra. I eto ti onda belaja.
Ivica Granić
Crodex.net
