U političkoj režiji Ivane Kekin i Možemo sve se svodi na isti obrazac: izmišljanje problema kako bi se moglo glumiti rješenje. Tako je i s najnovijom epizodom – dramatičnim pozivima na “strožu regulaciju društvenih mreža”.
Problem?
Društvene mreže već jesu regulirane. I to strogo.
EU je donijela cijeli paket pravila (DSA, DMA, GDPR…), platforme moraju brisati sadržaj, prijavljivati prijestupnike, ograničavati oglašavanje, provoditi sigurnosne protokole, štititi podatke…
Ali za Kekin – ništa od toga nije dosta.
Jer kad nema stvarnih rezultata, ostaje samo poziranje.
Što bi nove regulacije zapravo značile
Ne sigurniju djecu.
Ne manje ovisnosti o ekranima.
Ne manje mržnje, laži ili manipulacija.
Nego – više smetnji za obične korisnike.
Točnije:
- svakih pet minuta iskačuće poruke: “Jeste li punoljetni?”
- potvrđivanje identiteta kao da ulaziš u nuklearni bunker
- još više birokracije za male poduzetnike i medije
- još manje slobode izražavanja, jer će algoritmi preventivno brisati sve što se nekome može učiniti “problematičnim”
A djeca?
Djeca će i dalje bez problema surfati.
Tako je uvijek bilo i bit će.
Jer jedina stvar koja zaista djeluje već postoji: roditeljska kontrola.
Roditelji već danas imaju sve alate — samo ih treba koristiti
iPhone, Android, Windows, YouTube, PlayStation, TikTok…
Svi imaju:
- ograničenje vremena
- filtriranje sadržaja
- zaključavanje aplikacija
- provjeru dobi
- nadzor aktivnosti
Dakle, rješenje je jednostavno: Ako roditelji žele, mogu ograničiti surfanje svojoj djeci već sada.
Ne trebamo novi državni paternalizam da nas “štiti” od onoga što već možemo sami riješiti.
Što je onda pravi cilj?
Kao i uvijek kod političke ljevice:
- manje slobode govora,
- više političke kontrole,
- stvaranje dojma opasnosti kako bi se nametnula “spasonosna” regulacija.
Jer kad se ne možeš pohvaliti rezultatima u Zagrebu, recikliraš iste teme: “fašizam”, “govor mržnje”, “internet”, “djeca u opasnosti”.
