Zato pametno. Činite dobro ali uvijek VRATITE stvari na svoje mjesto. I neka se zna tko je svoj na svome. Da se ne bi poljoprivredna mehanizacija opet pokretala.
Život je veliki učitelj. Pitanje je koliko smo mi dobri učenici. Mene je moj život učio i podučio, kada su u pitanju drugi ljudi, da postoji nekoliko faza kroz koje međuljudski odnosi prolaze, piše Ivica Ura Ursić
Ne znam je li to u suglasju sa psihološkom strukom, ali evo kako ja, kroz prizmu svojeg života i odnosa s ljudima, vidim odnos nas Hrvata i Srba koji dođoše od tamo daleko… nekada… davno…
Dakle… dođoše oni još davno bježeći (to im je urođeno) pred Osmanlijama i možemo reći kao i svaki onaj kojeg spasiš od pogibelji taj te u početku UVAŽAVA, jer se osjeća slab, nemoćan, a ti si mu pružio zaštitu i spasio mu život.
Nakon što je neposredna opasnost, barem za neko vrijeme minula, kod onih kojima si dao nešto, ne tražeći ništa za uzvrat, javlja se IŠČEKIVANJE. Pitaju se kako će se stvari dalje razvijati. Postoji li još nešto što mogu dobiti, naravno besplatno? Jesu li Hrvati uistinu tako plemenit narod koji je, ne pitajući, pružio im utočište, sigurnost i život?
Vide oni da smo mi kršćani i da bezuvjetno primamo k sebi ljude u nevolji, u potrebi i njima se u glavi stanu rojiti planovi.
Oni počinju PLANIRATI
Naravno, planovi su na tragu njihovih interesa. Jer sada se kod njih javlja osjećaj koji im govori da oni „imaju pravo“. To je faza POSVAJANJA. Kažu: „To nama pripada!“… „To je naše!“
Za to ostvariti Srbi trebaju pokoriti one koji su im pružili utočište, krov nad glavom i život. I počinje POKORAVANJE. Sve vodeće funkcije, položaje vlasti, moći i utjecaja manjina prisvaja sebi kako bi u pokornosti držala manjinu. U ovom slučaju Hrvate.
Ali Hrvati u jednom trenutku shvate kako su izvarani, izmanipulirani, prevareni i da je kucnuo čas kada treba stvari staviti na svoje mjesto. To kod Srba izaziva SRDŽBU. Jer oni su sami sebe uvjerili da su oni, iako gosti, sada postali ne domaćini nego GAZDE. Gospodari!
Otpor kojeg je Hrvatska pružila nametnicima, spasivši ih nekada davno, od osmanlijskog pogroma rezultira destiliranom MRŽNJOM Srba prema Hrvatima. Sada govore o 8 milijuna Srba koje smo pobili u zadnjih 100 godina, govore o genocidu nad „srpskom nejači“ koja je dragovoljno izbjegla odakle je nekada i došla, jer nije u svojem GNJEVU i MRŽNJI bila U STANJU prihvatiti realnost hrvatske države.
Tako vam je i s ljudima kojima učinite dobro i ništa ne tražite za uzvrat. Nakon nekog vremena oni umisle da su sve to oni i onako trebali imati, a vi ste samo smetnja.
Zato pametno. Činite dobro ali uvijek VRATITE stvari na svoje mjesto. I neka se zna tko je svoj na svome. Da se ne bi poljoprivredna mehanizacija opet pokretala.
