
Zato što je Patković desetljećima bio mnogo više od bivšeg zapovjednika. Predvodio je Koordinaciju boračkih organizacija muslimanske Armije RBiH, sudjelovao u radu fondacija za pomoć braniteljskoj populaciji i nastupao kao javni zaštitnik ratnog nasljeđa. Kada su pokretani postupci protiv bivših pripadnika Armije BiH, govorio je o svojevrsnoj pravnoj agresiji na državu. Tako se postupno stvarao gotovo savršen politički mehanizam: kada se istražuje ratni zločin, istražuje se navodno Armija BiH; kada se istražuje Armija BiH, napada se država; a kada se napada država, svaki njezin domoljub ima dužnost stati u obranu optuženika. Žrtva pritom postaje neugodna činjenica. Ispadne da je najveći problem ubojstva to što se netko, trideset godina poslije, usudio pronaći osumnjičenog.
Takav obrazac već smo gledali 2008. godine, kada je Haški tribunal Rasima Delića, nekadašnjeg zapovjednika Glavnog stožera Armije BiH, osudio na tri godine zatvora zbog propusta da spriječi ili kazni okrutno postupanje pripadnika odreda El Mudžahid prema zarobljenicima. Važno je razlikovati pravne osnove: Delić nije osuđen kao neposredni počinitelj ubojstva, nego po zapovjednoj odgovornosti, i to za konkretne zločine u srpnju i kolovozu 1995. godine. No i ta je ograničena presuda u dijelu bošnjačke politike dočekana kao nepravda. Ibrahim Nadarević, tadašnji član Predsjedništva SDA i nekadašnji pripadnik zapovjedništva Petog korpusa Armije BiH, izjavio je kako je očekivao potpuno oslobađanje Delića. Izrazio je nadu da će žalbeni postupak donijeti drukčiji ishod. Povijest je, međutim, bila nešto manje impresionirana političkim očekivanjima: nakon Delićeve smrti 2010. njegova je prvostupanjska presuda postala pravomoćna.
Tu leži pitanje na koje današnji bošnjački politički vrh mora odgovoriti. Hoće li opet tvrditi da je sudska osuda jednoga ratnog zapovjednika zapravo napad na državu? Hoće li iznova izvaditi poznati repertoar o izjednačavanju žrtve i agresora? Ili će konačno priznati da se država koja je ratovala za vlastiti opstanak ne može braniti poricanjem prava ratnog zarobljenika da ostane živ? Jer ako je ubojstvo ranjenog čovjeka ratni zločin kada ga počini pripadnik HVO-a ili VRS-a, onda ne postaje vojnička zasluga kada ga počini čovjek u uniformi Armije BiH. Međunarodno humanitarno pravo nema poseban dodatak za pripadnike pobjedničke strane u vlastitom nacionalnom sjećanju.
Kod Patkovića postoji i druga okolnost zbog koje bi svaka politička obrana bila posebno kompromitirajuća. U jesen 2023., nakon Hamasova terorističkog napada na Izrael, bivši zapovjednik Armije BiH javno je izjavio da se stavlja na raspolaganje Hamasu. Povezao je jasno Hamas i Sedmu Muslimansku. Izjavio je to u stilu imperativa. Da se dug mora vratiti. A sjetimo se napada Emira Suljagića na kolumniste Poskoka kad bismo napisali da je HVO u Bosni ratovao i protiv Hamasa.
Nije to u Patkovića bila privatna rečenica izgovorena za stolom, nego javni nastup koji je izazvao reakciju Ministarstva sigurnosti BiH. Tadašnji ministar Nenad Nešić zatražio je od SIPA-e informacije o snimci i mogućim zakonskim implikacijama. Sama izjava politički govori dovoljno. Čovjek koji je trideset godina nakon rata mogao birati između jezika pomirenja i jezika nove mobilizacije odlučio je javno ponuditi svoje usluge oružanom pokretu odgovornom za napade na civile.
Zamislimo bošnjačkog političara koji bi nakon današnje presude stao pred kamere i rekao da je Šerif Patković simbol obrane Bosne i Hercegovine te da se njegovom osudom napada Armija BiH. Prvo bi morao objasniti zašto ubojstvo ranjenoga zarobljenika predstavlja obranu države. Zatim bi morao objasniti zašto mu ne smeta Patkovićevo javno približavanje Hamasu. Naposljetku bi morao objasniti kako Bosna i Hercegovina od europskih institucija traži potporu pravnoj državi, a istodobno njezini politički predstavnici osporavaju sudsku odluku čim se na optuženičkoj klupi pojavi netko iz vlastitog ratnog panteona. Bila bi to prilično zahtjevna konferencija za novinare. Možda bi bilo jednostavnije ponovno održati govor o europskim vrijednostima, bez pitanja novinara.
Naravno, pravo je Patkovića da se žali. I njegove obrane pravo je osporavati dokaze. Nitko ozbiljan ne može od političara zahtijevati da nepravomoćnu presudu proglase konačnom. Ali postoji golem prostor između poštovanja presumpcije nedužnosti tijekom žalbenog postupka i pretvaranja optuženog zapovjednika u nacionalnog mučenika. Politički dužnosnik može reći da očekuje pravičan postupak, da će poštovati konačnu odluku suda i da izražava sućut obitelji ubijenoga. Štoviše, to bi bio elementarni minimum. Ono što ne može vjerodostojno učiniti jest nuditi vlastiti narod kao moralni štit čovjeku kojemu se sudi za osobno ubojstvo ratnog zarobljenika.
Patkovićeva presuda otvara i pitanje tridesetogodišnjeg čekanja.
Zašto je trebalo toliko vremena da se pred sudom ozbiljno raspravi o ubojstvu Zvonka Rajića? Zašto su svjedočanstva preživjelih i obitelji žrtava desetljećima bila prisutna u javnosti, dok je kazneni postupak pokrenut tek mnogo kasnije? To su teška pitanja za tužiteljstva, istražitelje i sve koji su tijekom prethodnih desetljeća imali pristup dokazima.
Dovoljno je pogledati koliko se često u javnom životu govorilo o herojstvu, a koliko rijetko o sudbinama zarobljenih i ubijenih. Koliko je puta Sedma muslimanska brigada predstavljana isključivo kroz njezine vojne zasluge, bez ozbiljnog suočavanja sa zločinima počinjenima na područjima njezina djelovanja. Koliko se brzo u javnosti pronalazila riječ agresor za neprijatelja, a koliko teško riječ žrtva za čovjeka pogrešne nacionalnosti. Ako se politička zajednica ne može suočiti s vlastitim počiniteljem, onda ne štiti povijest. Štiti mit. A mitovi su posebno zahtjevni stanari: zauzmu cijelu kuću i onda od živih ljudi traže da se isele.
Usporedba s Rasimom Delićem zato nije samo povijesna dosjetka. Ona je ogledalo. Osamnaest godina nakon što je dio SDA očekivao oslobađanje Delića unatoč osudi za zapovjedni propust, bošnjačka politika dobiva mnogo teži ispit. Patković je prvostupanjski osuđen za neposredno ubojstvo ranjenog zarobljenika. Istodobno je riječ o javnoj osobi koja se nakon rata nije povukla u privatnost, nego je aktivno sudjelovala u oblikovanju političkog i boračkog diskursa. Podrška takvom čovjeku ne bi se mogla objasniti isključivo poštovanjem njegovih ratnih zasluga. Ona bi značila i političko prihvaćanje njegove javne biografije, uključujući njezine najproblematičnije dijelove.
Zato se danas pred bošnjačkim političkim vrhom nalazi jednostavan izbor. Može poštovati sudski postupak, priznati patnju obitelji Rajić i pokazati da lojalnost Bosni i Hercegovini nije lojalnost svakom njezinu ratnom zapovjedniku. Ili može ponoviti staru predstavu u kojoj se presude čitaju kao neprijateljski pamfleti, a ubijeni zarobljenici pojavljuju samo kada im netko odredi mjesto u političkoj propagandi.
Šerif Patković ima pravo na žalbu. Zvonko Rajić nema pravo na drugi život.
A Bosna i Hercegovina, ako želi biti ozbiljna država, mora konačno shvatiti da njezinu čast ne ugrožava sud koji sudi ratnom zapovjedniku.
Ugrožavaju je oni koji bi najradije da mu se nikada nije ni sudilo.
Izvor: Ivan URKOV l POSKOK









