Kad su 2018. naši Vatreni pozvali Marka Perkovića Thompsona na veličanstveno slavlje srebra, činilo se da su svi protivnici hrvatskog identiteta napokon morali progutati činjenicu: narod, a ne urednici portala i kabinetske sekte, određuje tko je kultura, a tko je sramota. Nisu ga zaustavili tada.
Zakazali su i 2022., kad se ponovno povampirila vojska onih koji bi najradije zabranili sve što podsjeća da Hrvatska postoji. Dok je bronca blistala, oni su grizli usne, skrivali se po redakcijama i tražili termine poput “ekstremizam”, kao da je ljubav prema domovini zločin, nisu uspjeli. Opet.
Godine 2025. hrvatski rukometaši ponovno su dokazali tko navija i tko se raduje, skandirajući “Ako ne znaš što je bilo”. Dok su letjeli do svjetskog srebra, ljeto je donijelo najveći koncert u povijesti naše domovine: 504.000 ljudi, rame uz rame, bez ijedne ideološke parole — samo pjesma koja boli one koji je žele zabraniti.
Sloboda se obraniti mora. I pjesmom i narodom.
Jer 27.12., ako Bog da, održat će se koncert u glavnom gradu Republike Hrvatske. A već dan poslije, ako bude trebalo, tisuće i tisuće Hrvata spremne su stati na ulice Zagreba — ne samo zbog glazbenika nego zbog ČOVJEKA i onoga što on simbolizira: pravo naroda da voli sebe, svoje pjesme, svoju povijest, svoj identitet.
Jer prosvjed se ne može zabraniti, baš kao što se nije mogao zabraniti ni vukovarski krik 1991., ni pjesma 1996., ni ponos 2018., ni brončani vapaj 2022., ni rukometni zov 2025.
A sada zamislite: na prosvjedu na Trgu bana Jelačića, 28.12. pred pola milijuna ljudi, pjeva Marko Perković Thompson. Tko će to zabraniti? Na kojem sudu? Kojom uredbom? Kojim parazitnim portalom? Kojom lažnom presudom? Kojom “kulturnom” komisijom koja se boji vlastitih predaka?
