Domovina

ZABORAVLJENI GENERAL I GENIJALAC IZ SJENE: »One koji nisu spremni poginuti za Hrvatsku umoljavam da napuste dvoranu«.

Hrvatska vojska kao i HVO imali su nesrazmjeran broj časnika pa i generala koji se danas kite tim perjem. Kako su došli do svojih činova, ponajprije kojim zaslugama i kvalifikacijama iznimno je upitno.

Međutim, nekolicina njih svoje je činove zaslužila, neupitnim vojnim talentom, genijalnošću, strateškim i taktičkim razumijevanjem problematike ratovanja u različitim uvjetima, po različitim terenima i s različitim neprijateljima. Njihova sposobnost iskakala je iz svakog pokreta i pogleda kojim su neposlušne vojnike dovodili u red, dobijali izgubljene bitke i donosili prevagu štedeći krv i ljudske živote. Jedan od takvih, neopravdano marginaliziran i potisnut u anonimnost, a za kojega bi javnost, posebno mlađe generacije morale znati je umirovljeni general zbora Ante Zorislav Roso. Ante Zorislav Roso korijene vuče iz Hercegovine, iz okolice Ljubuškog. Rođen je 25. travnja 1952. u Osijeku. Dugo prije rata bio je politički emigrant.

Za vrijeme emigracije pridružuje se francuskoj Legiji stranaca u kojoj je zahvaljujući iznadprosječnoj inteligenciji, organizacijskim sposobnostima i fizičkom dominacijom – dogurao do naredničkog čina u vrlo kratkom vremenu. To je najviši čin koji je do tada u Legiji stranaca dobio neki Hrvat osim pukovnika Legije stranaca Zvonimira Skendera, a ondje su bili Ante Gotovina, Miljenko Filipović, Željko Glasnović, Bruno Zorica Zulu i ostali.

U Hrvatsku se vratio pred Domovinski rat. Organizirao je i uspješno obučio u suradnji s drugim bivšim pripadnicima Legije stranaca elitne postrojbe HV-a koje su uspješno odradile najzahtjevnije zadaće u vrijeme rata. Bio je prvi zapovjednik bojne “Zrinski”. Ante Zorislav Roso prilikom prvog susreta odabranim kandidatima obratio se riječima: »One koji nisu spremni poginuti za Hrvatsku umoljavam da napuste dvoranu«.

General Roso sudjelovao je u planiranju i provođenju svih kompleksnih vojno-redarstvenih operacija u Hrvatskoj, pokazujući time neumoljiv vojnički talent.

Zajedno s vojnicima na prvim linijama pokazivao je zašto je zavrijedio čin koji nosi, za razliku od nekih generala koji su zapovijedali iz ureda u Zagrebu, Splitu ili Osijeku ili pak onih koji nikada nisu čak ni fotografirani s puškom, a kamoli da su se njome koristili. Dok HV niže pobjedu za pobjedom, HVO u Rosinoj rodnoj BiH je u problemima. Crte obrane se raspadaju, gubi se teritorij, a među vojnicima vlada letargija. Tada Roso odlazi u BiH, 8. studenog 1993., preuzima zapovjedništvo nad glavnim stožerom HVO-a od pokojnog generala Slobodana Praljka.

Po riječima njegovih podređenih, Roso je u kratkom vremenu uskrsnuo HVO. Sa svojim zamjenikom, pukovnikom Legije stranaca Zvonimirom Skenderom, Roso je uspio konsolidirati linije pa je stanje na ratištu ostalo isto, da bi poslije HVO formirao nekoliko brigada koje su igrale ozbiljnu ulogu u raspletu rata. Roso je tako pridonio primoravanju bošnjačke strane na potpisivanje primirja na koje su i pristali, shvativši da su vojnici pod Rosinim vodstvom bedem koji neće tako lako proći niti ostvariti naum o etničkom čišćenju Srednje Bosne i izlasku na Jadransko more.

Valja podsjetiti kako je vojno-redarstvena akcija Oluja krenula s livanjske crte obrane Rujani-Čelebić. Upravo ta crta obrane bila je dvostruko kobna za srpskoga generala Ratka Mladića. Prvi su put tu doživjeli vojni poraz od združenih hrvatskih snaga HV-a i HVO-a kojima je zapovijedao general Ante Roso, uz suzapovjedništvo mladog časnika Ante Gotovine. Dodajmo da je bio i vjenčani kum Ante Gotovine.

Generala Rosi nije autoritet bio ni plašljivac Jadranko Prlić, a to je pokazao u izrazito neprijateljskom okruženju u Sarajevu. Ustavotvorna skupština Federacije BiH, prva nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, održana je 30. travnja 1994. godine u sarajevskom hotelu Holiday Inn. Sazvao ju je tadašnji predsjednik Skupštine Republike BiH Miro Lazović, a na nju je, pored zastupnika, pozvao i goste. Među uzvanicima, međutim, nisu bili čelnici Herceg-Bosne.

Oni su se ipak pojavili, s dominantnom figurom generala Rose. – Jadranko Prlić je sjedio u prvom redu. Do njega je sjedio Ante Roso, Vladimir Šoljić i još neki ljudi iz HR Herceg-Bosne. Na samom početku sjednice sam rekao: “Gospodine Prliću, ja Vas nisam zvao na ovu sjednicu. Molim Vas, napustite salu”.

On je bio spreman da to uradi, ustajao je sa te stolice. Međutim, Ante Roso, koji je bio prekaljeni legionar i vodio je HVO, uhvatio ga je za ruku i vratio ga ponovo na stolicu. Ja sam insistirao da napuste. On mu nije dozvoljavao da ode. – ispričao je Lazović.

U vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH general Roso bio je isključivo vojnik koji je svoj posao obavljao dostojanstveno i bez greške, poštujući sva pravila ratovanja bez ijedne mrlje iza sebe. Jugoslavenski orijentirani generali poput Špegelja i Tusa, pokušavali su kompromitirati Rosu. Umirovljen je 1997. godine odlukom predsjednika.

Ostaje pitanje što je ovaj veliki čovjek i general, ratnik, vitez – mogao učiniti za Hrvatsku državu i vojsku kao i za Hrvate u BiH. Danas general vodi neke druge bitke, a mi mu želimo dobro zdravlje i dug život, snagu i sposobnost neupitno je oduvijek imao, a to znaju svi oni kojima je zapovijedao, bili oni u HV-u ili HVO-u.

Zapovjednik HVO-a Herceg Bosne, general Ante Roso izdao je zapovijed koju su bojovnici Lašvanske doline u potpunosti ispunili!

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button