Dok je hrvatski premijer Andrej Plenković sjedio u Ženevi, na svečanom otvaranju 78. skupštine Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), u istom trenutku s druge strane Atlantika stigla je poruka hladna poput kliničke smrti: američki ministar zdravstva WHO naziva institucijom „na samrti“. Dva svijeta, dvije istine, dvije vizije — a jedna organizacija.
Plenković, u svom prepoznatljivom maniru diplomatske uzvišenosti, govorio je o WHO-u kao „svjetioniku nade“ koji već 75 godina „štiti ljudsko pravo na zdravlje“. No dok su s pozornice padale lijepe riječi, iz dvorane je izišao dokument koji mnogi stručnjaci smatraju smrtonosnim za nacionalne suverenitete — Pandemijski pakt.
Pakt ili predaja?
Prema tom dokumentu, zemlje potpisnice obvezale su se da će, u slučaju „buduće pandemije“, omogućiti WHO-u prioritetan pristup lijekovima, cjepivima i terapijama. Konkretnije: farmaceutske tvrtke koje sudjeluju u sporazumu dužne su ustupiti 20% svoje proizvodnje WHO-u. Na prvi pogled, riječ je o solidarnosti. No u pozadini se krije pitanje koje razotkriva pravu prirodu sporazuma: tko odlučuje da pandemija uopće postoji?
Odgovor: WHO. I samo WHO.
Drugim riječima — jednom kad ta organizacija proglašava pandemiju (a kriteriji su elastični,vidjeli smo to 2020.), nacionalne vlade postaju operativne podružnice. Suverenitet više nije u Saboru, ni u Ministarstvu zdravstva, ni u državnom stožeru (kakav god bio), već u Ženevi.
Zdravlje ili poslušnost?
Za one koji ne zaboravljaju lako: WHO se tijekom pandemije COVID-19 pokazao kao krajnje neefikasna, politički podložna i znanstveno kontradiktorna organizacija. Prvo su tvrdili da nema prijenosa s čovjeka na čovjeka. Zatim su maskama mijenjali funkciju i svrhu. Lockdowni, mjere, ograničenja — sve je išlo po modelu „jedna poruka danas, druga sutra“.
Pa ipak, premijer Plenković danas govori o svjetioniku. A Amerikanci? Oni šalju jasno upozorenje: WHO više nije sposoban ni za što drugo osim posluživanja interesa globalne farmaceutske industrije i prepakiranih političkih agendi. I to ne govori bilo tko, već zemlja s najjačim i najnaprednijim zdravstvenim sustavom na svijetu.
Diktatura brige
Sporazum, koji Hrvatska podržava bez suvisle javne rasprave, praktički daje ovlasti WHO-u da nadređuje pravila i mjere u slučaju tzv. „zdravstvenih prijetnji“. A što sve može biti zdravstvena prijetnja? Klimatske promjene? Psihički stres? “Infodemija”? Granice su rastezljive, kao i volja onih koji odlučuju.
Ovo nije zdravstvo — ovo je geopolitika u bijelom mantilu.
Vrijeme za bijeg?
Ako SAD, kao ključna zemlja-osnivač WHO-a, otvoreno govori o institucionalnoj „kliničkoj smrti“, zašto Hrvatska slijepo sluša i potpisuje dokumente koji doslovce brišu granice nacionalne kontrole? Možda zato što smo navikli klečati, a možda zato što elita misli da će, kao i uvijek, biti pošteđena posljedica.
U stvarnosti, ovaj pakt znači jedno: kad WHO idući put digne uzbunu — opravdano ili ne — Hrvatska neće imati pravo glasa. I ono malo odluka što nam je preostalo, odlazit će preko granice.
WHO je danas za jedne simbol zdravlja, a za druge simbol globalne kontrole. Za Plenkovića je svjetionik, za Amerikance – mrtva institucija. A istina? Možda je negdje između. No jedno je jasno: potpisivanje pandemijskih sporazuma bez široke javne rasprave i bez demokratskog legitimiteta otvara vrata globalnom dirigiranju pod maskom zdravstvene brige.
Izvor:Ivica Granić
crodex.net
