Višnja Starešina u svojoj novoj kolumni piše da zahvaljujući MRMKS-u ili, ako vam je draže na engleskome, IRMCT-u, podsjetili smo se ovih dana da negdje u haaškom pritvoru još uvijek postoji Ratko Mladić. I da u istom gradu (Haagu) malo podalje od pritvora stoluje taj izvjesni MRMKS – Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, koji je naslijedio sudske postupke koje u četvrt stoljeća nije uspio završiti MKSJ (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) ili, ako vam je draže, ICTY.
I eto, 26 godina nakon podizanja optužnice, MRMKS je izrekao srpskom generalu Ratku Mladiću pravomoćnu presudu doživotnog zatvora za zločin genocida. Toliko o efikasnosti Haaškog suda.
Izricanje te presude osvježilo je i neke stare spoznaje o Haaškom sudu i haaškoj pravdi. Srpski genocid nad Bošnjacima u Srebrenici najdetaljnije je i najprofesionalnije odrađen predmet Haaškog suda.
Mladićeva zapovjedna uloga u genocidu je do detalja rasvijetljena kroz prethodne procese protiv njegovih supočinitelja, a osobito kroz procese njegovim glavnim obavještajcima i bivšim oficirima KOS-a Ljubiši Beari i Zdravku Tolimiru. Ipak sutkinja žalbenog vijeća Nyambe iz Zambije osporila je sve točke prvostupanjske presude.
Ukratko – ona bi Mladića oslobodila. Toliko o kriterijima suđenja i kvaliteti sudaca Haaškog suda, koji su se često natjecali u nekompetenciji i “kreativnosti” pravnih standarda. Jedan od vrhunaca te “kreativnosti” bili su pravni standardi presude za udruženi zločinački pothvat vojnom i političkom vodstvu Herceg-Bosne.
Višnja Starešina: Haški sud je politički sud
Na kraju se potvrdilo ono što su poznavatelji načina djelovanja UN-a i Vijeća sigurnosti znali od početka: da je UN-ov Haaški sud prije svega sredstvo međunarodne politike, a da je njegovo djelovanje rezultat različitih interesa velikih sila i proaktivnosti lokalnih aktera u zaštiti svojih interesa.
Detalji te “pravde” ili njezine kolateralne žrtve bili su za sam proces irelevantni. Taj sud je ionako stvoren kao sud za “propadajuće države”. Ostalo je doduše mjesta i za poneka pravična suđenja, za razvoj međunarodnog prava, učinjen je velik posao u prikupljanju dokumentacije… No politički pritisak bio je temeljni pokretač haaške pravde.
Zapovjednik jedinoga genocida na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, srpski general Ratko Mladić, nikada ne bi završio u Haagu bez političkog pritiska SAD-a na tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića. Nije Mladić izručen zato što je Tadić progledao ili se pokajao za velikosrpski projekt i njegove zločine, već zato što srpska obavještajna služba BIA, koja je Mladića skrivala, više nije imala izbora.
Zato nije problem što aktualni srpski predsjednik Aleksandar Vučić i šef Republike Srpske Milorad Dodik nakon Mladićeve presude kvalificiraju Haaški sud kao politički sud. Pa on primarno i jest politički sud. Problem je što se njihove političke pozicije prema velikosrpskom projektu, uključujući i nijekanje zločina, nisu nimalo promijenile u odnosu na one s kojima su Srbija i JNA 1991. krenule u rat protiv Hrvatske, a potom u BiH.
U takvom političkom kontekstu nije veliki problem niti što Haaški sud uopće nije sudio Mladiću za zločine počinjene u Hrvatskoj. Iako je nepravda.
Ali hrvatski problem jest što državna i politička elita do danas uglavnom uopće nije svjesna koliki je trud Srbija uložila da se Mladiću i Srbiji ne sudi za zločine u Hrvatskoj, da srbijansko vojno i političko vodstvo ne bude optuženo (i osuđeno) kao dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH te da njihov osvajački rat u Hrvatskoj i BiH ne bude kvalificiran kao međunarodni sukob.
No danas, uoči značajnijeg političkog povratka SAD-a i EU-a na Balkan, detalji iz pojedinih haaških presuda izgubili su na političkoj relevantnosti.
U daljnjem procesu geopolitičke preobrazbe prostora bivše Jugoslavije (BiH, Srbija, Kosovo) jaki će politički instrument biti tek presude za genocid u Srebrenici. Bidenova je administracija već najavila sankcije prema poricateljima genocida. Rusija i Kina će ih izvjesno braniti. (Geo)politika se ponovno vraća iz pričuvne pozicije sudnica Haaškog suda u državne kabinete.
Unatoč nerazumnoj ignoranciji i neaktivnosti u sudnicama i iza kulisa Haaškog suda, Hrvatska se u međuvremenu kvalificirala u višu (geo)političku ligu – NATO i EU. I odatle ima priliku iz lagodnije pozicije pridonijeti regionalnoj stabilnosti, a osobito sudjelovati u budućoj državnoj preobrazbi BiH te pritom zaštititi interese tamošnjih Hrvata kao i sigurnost vlastitih granica. Neki znakovi tog angažmana oko promjene izbornog zakona u BiH, kao preduvjeta drugih promjena, već su vidljivi u postupcima Plenkovićeve vlade.
No ništa nije gotovo. I 1995. su Hrvatska, HV i HVO bili ne samo ratni pobjednici, već i glavni peace-makeri i spasitelji BiH, da bi se, zahvaljujući velikim dijelom državnom nemaru i unutarnjoj otvorenoj opstrukciji, 2004. našli optuženi za sudjelovanje u dva udružena zločinačka pothvata – Oluja i Herceg-Bosna. Hoću reći da opstanak u višoj ligi nije unaprijed zajamčen.
Osobito nije zajamčen za državu koju službujući predsjednik riječju i ponašanjem tretira kao – slučajnu državu s obilježjima ranžirnog kolodvora. A ni Rafali nisu izbor sukladan hrvatskom strateškom interesu.
