Povodom sutrašenjeg Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, Karolina Vidović Krišto oglasila se priopćenjem na svom Facebook profilu. Njezinu objavu donosimo u nastavku:
”Danas je izaslanstvo OIP-a zapalilo svijeće ispred spomen-ploče profesora Ljudevita Juraka u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici, ispred Zagrebačke katedrale gdje je pokopan blaženi kardinal Alojzije Stepinac, ispred središnjeg križa na zagrebačkom Mirogoju te ispred mirogojskog spomenika žrtvama Bleiburga i Križnih puteva.
Književnik George Orwell davno je formulirao da ”onaj tko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost, a onaj tko kontrolira sadašnjost kontrolira i prošlost“.
Zato smo mi u OIP-u ponovno jedini na političkoj sceni koji podsjećaju na neupitnu potrebu suočavanja sa zločinima iz prošlosti koja su se u Hrvatskoj događala, ali i na svu pogubnost društvene netransparentnosti koja vlada u Hrvatskoj. A upravo manipuliranje prošlošću u Hrvatskoj uzročnik je društvene laži koja dominira današnjim hrvatskim društvom – a koja je, pak, uzročnik opće nepravde kojoj su izloženi hrvatski građani.
Kada bismo se u Hrvatskoj suočavali s prošlošću, kao što to rade druge europske države, onda bi se po Ljudevitu Juraku nazivale fakultetske katedre, instituti i zaklade. Ljudevita Juraka zvjerski su ubile komunističke vlasti samo zato što se nije htio odreći istine i profesionalne etike. Upravo bi zato hrvatsko društvo trebalo štovati tog hrabrog i moralnog velikana.
Ali, u Hrvatskoj se o Ljudevitu Juraku ne može govoriti iz jednostavnog razloga, jer bi se tada moralo govoriti o komunističkim poslijeratnim zločinima i općenito o razdoblju komunizma. A kada bi se govorilo o tim zločinima, onda bismo automatski došli do današnje vladajuće strukture u Hrvatskoj. Došli bismo do Milanovića, Plenkovića, Jandrokovića, Tedeshija ili Branka Roglića. Ali istina o sadašnjosti, kao i o našoj prošlosti, hrvatskim građanima nije dopuštena.
Jer, žalosna je činjenica, da jednome Vladimiru Putinu ne pada na pamet osporavati ruske zločine u Katynskoj šumi nad Poljacima – ali je zato Zoranu Milanoviću, Andreju Plenkoviću, Stipi Mesiću ili Ivi Josipoviću sasvim normalno opravdavati masovna ubojstva koje su komunisti izvršili nakon svršetka Drugog svjetskog rata.
Ta društvena netransparentnost, u kojoj su pojedine teme zabranjene, u Hrvatskoj je sveprisutna. Na identičan način, kao što su zabranjene teme komunističkih zločina, posljedično je zabranjeno tematizirati žrtve komunističkog poretka.
Po istoj metodi zabranjeno je govoriti o stanju u pravosuđu, o vladavini prava te o funkcionalnom tržištu. Ove teme ne samo da su hrvatska ustavna kategorija, već je i riječ o vrijednostima Europske unije. Sve ove teme jednostavno su zabranjene, jer su one glavni oslonac današnjem korumpiranom poretku koji je iz Hrvatske potjerao preko pola milijuna ljudi.
Pogledajmo konkretne slučajeve kako funkcionira hrvatsko društvo.
Uzmimo primjer udbaškog poduzetnika Emila Tedeschija. Od njegovog poduzetničkog nastanka do danas, o njemu i o njegovim poslovima, i time povezanom korupcijom i nanošenjem štete hrvatskim poreznim obveznicima, vlada potpuna tama – oličenje netransparentnosti.
Dakle, osobno posjedujem dokument Ureda za sprečavanje pranja novca Republike Hrvatske, a koji je primio dojavu austrijske financijske nadzorne agencije, kako je Tedeschijev Atlantik uplaćivao novce na Tedeschijev privatni račun u banci u Beču, pod naznakom da je to plaćanje računa. Kako je bila riječ o nekoliko milijuna eura, austrijske vlasti su provjerile uplate i utvrdile da je riječ o kaznenom djelu utaje poreza.
Naš Ured za suzbijanje pranja novca prijavio je to kazneno djelo DORH-u. DORH, umjesto da je odmah uhitio Tedeschija, izvodi klasično razvlačenje slučaja, te zahtjeva otvaranje istrage od Županijskog suda u Zagrebu, iako raspolažu sa svim dokazima.
Županijski sud u Zagrebu odbija istragu, iako su Austrijanci poslali sve dokaze koji ne ostavljaju ni trunku sumnje da je Tedeschi utajio porez.
U vrijeme, pak, odbijanja istrage protiv Tedeschija, njegova mama Đurđa sutkinja je na Županijskom sudu u Zagrebu. Toliko o hrvatskom pravosuđu.
Samo u ovom slučaju hrvatski porezni obveznici su oštećeni za 800 tisuća eura. Uz Tedeschija se nadalje vežu krađa novca namijenjenog za kupnju oružja za obranu Sinja, kriminalni najam lovišta Pelegrin na Hvaru i, naravno, sramotno niske plaće zaposlenika u sustavu Emila Tedeschija.
Bahatu drskost udbaških struktura vidimo i na sljedećem slučaju. Naime, sin Emila Tedeschija, prije dvije godine nazvao je trajektnu luku iz koje je trebao isploviti trajekt za Lošinj, predstavljajući se kao šef osiguranja premijera Plenkovića, te zaustavio isplovljavanje trajekta.
Nakon dvije godine Općinski sud u Crikvenici kaznio je mladog Tedeschija kaznom u visini od cijelih 99 eura. Dakle, za lažno predstavljanje i za štetu svima onima koji su trebali isploviti na tom trajektu, kad ste sin udbaških poduzetnika, platite smiješnih 99 eura.
Ali kad ste ugostitelj, i vašem konobaru nađu 8 eura napojnice koju nije iz novčanika odmah izdvojio, dobijete kaznu od 1300 eura.
To je ta stvarnost u Hrvatskoj. Za jedne uvijek postoji opravdanje, a drugi su krivi samim svojim postojanjem. Ti drugi su ogromna većina hrvatskih građana.
Taj dubiozni udbaški poduzetnik Emil Tedeschi prijatelj je Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića i Martine Dalić, kao i Borisa Vujčića. Oni su jednostavno napravili Hrvatsku za sebe, u kojoj žive kao arapski šeici. Međutim, ova je činjenica i odgovor zašto nam sveučilišni profesor zarađuje manje nego spremačica škole u Njemačkoj.
Imamo, naravno, i slučaj bivšeg predsjednika Ive Josipovića, sina komunističkog nasilnika Ante Josipovića. Taj Ante Josipović operativno je vršio obračun s hrvatskim studentima 1972. godine, i kao nagradu (nakon što je masovno kršio ljudska prava), postao je direktor Croatia osiguranja. Njegov sin Ivo, koji je svoje akademske titule dobio uz pomoć tate, upleten je u niz sumnjivih korupcionaških radnji. Tako je Josipović sudjelovao u aferi Posmrtna pripomoć, a kao predsjednik zlorabio je svoju funkciju kako bi pogodovao svom poslovnom partneru Marku Vojkoviću.
Taj se Josipović u politici predstavljao kao pravednik, a živi u stanu od 300 kvadrata koji je otet zagrebačkim Židovima – i nikada nije pojasnio kako je došao do tog stana.
Hrvatska, dakle, treba istinu – i ništa drugo nego istinu. Nama treba istina o našoj prošlosti, kako bismo došli do transparentnog i uređenog društva u današnjici. Današnje vladajuće strukture – zabranjujući istinu o prošlosti – štite svoju moć u današnjici, a njihova moć znači i obespravljenost i loš standard hrvatskih građana, koji moraju financirati njihovu gramzljivost.
Hrvatskoj ne trebaju laži. Nikada ne bismo htjeli da se nekome preuveličavaju njegovi grijesi – niti da mu se zlodjela prešućuju i prikrivaju.
Upravo to prešućivanje jest temelj svih današnjih hrvatskih problema. U Hrvatskoj će se prešućivati afera INA u kojoj se ukrade 130 milijuna eura, ali će istovremeno ostarjeli i neispravni brodovi ubijati hrvatske pomorce – jer navodno nema novca za nove brodove. Ministar koji je odgovoran za te tragične događaje, Oleg Butković, ljubimac je udbaških struktura, a svoje divljenje istima i javno svjedoči.
Oleg Butković javno hvali dubioznog udbaškog poduzetnika Vanju Špiljka i naziva ga odličnim investitorom. Dakle, tog Špiljka sud u Munchenu naziva glavnim uzročnikom zbog kojega je ubijen Stjepan Đureković, a hrvatski ministar naziva ga poželjnim investitorom. Svaki daljnji komentar je suvišan!
Može li društvo koje se temelji na lažima, ili na slavljenju zločina, biti zdravo i prosperitetno? Ne može, to je valjda svakome jasno.
Upravo iz razloga nepravde i selektivne primjene prava, Hrvatska grca u problemima. Ta antidemokratska i antihrvatska vladajuća struktura misli da će cenzurom i manipulacijama osigurati vječno svoje protuzakonite privilegije.
Nas će u OIP-u, zbog upornog zahtijevanja da se zakoni poštuju cenzurirati i maltretirati te krađom glasova pokušati politički uništiti, a javni prostor davati lažnim domoljubima kao što je DP, ili Mostovcima koji nisu nepošteni, ali su sami sebi svrha i nisu opasnost koruptnom sustavu.
Upravo zbog nevinih žrtava koje su pale za slobodu hrvatskog naroda i prava hrvatskog naroda na svoju državu, ali pogotovo zbog budućnosti svoje djece, mi u OIP-u nećemo odustati od borbe za uređenu, pravednu i uspješnu Hrvatsku.” napisala je Karolina Vidović Krišto.
