Dokumentarac „Rijeka slobode“ razotkriva brutalnu COVID tiraniju bivše premijerke Novog Zelanda Jacinde Ardern.
Ono što je film razotkrio je politička klasa bez savjesti. Ispostavilo se da je savjetodavna skupina za COVID vlade premijerke Ardern rano znala za nuspojave cjepiva i savjetovala je vladu protiv nametanja obveze cijepljenja. Ali vlada je svejedno nastavila u tom smjeru.
Dokumentarni film „Rijeka slobode“ filmski je zapis prosvjeda na Novom Zelandu protiv politike mjera za vrijeme pandemije COVID-a i obvezne primjene cjepiva. Ostavio je svoj pečat na lokalnoj razini. Unatoč tome što su ga ignorirali glavni mediji i prikazivao se samo u nekoliko kina, dosegao je 10. mjesto na kino blagajnama.
Film dokumentira prigovore protiv obveznog režima cijepljenja „Nema posla bez cijepljenja“ (“No Jab, No Job”) tadašnje premijerke Jacinde Ardern. Prikazuje kako su se novozelandski političari, suočeni s prosvjednicima, sakrili u zgradu; svih 120 parlamentaraca odbilo je komunicirati s njima. Dva su ih bivša člana parlamenta posjetila i kasnije su im uručene obavijesti o neovlaštenom pristupu.
Prosvjednici nisu djelovali niti organizirano niti prijeteće; većina ih je opetovano govorila o potrebi da vole jedni druge. Raspoloženje je bilo prilično zbunjeno i traumatsko jer su ljudi koji su uglavnom vjerovali svojoj vladi vidjeli kako se njihovi političari pretvaraju u birokratske tiranine.
Mnogi od njih izgubili su posao i pretrpjeli popratne nevolje. Bilo je tu fotografija cijepljenih, često mladih, koji su ili umrli ili bili teško ozlijeđeni. Bila je posebno tužna priča žene koja je morala proći četiri runde kemoterapije nakon što joj je cjepivo izazvalo ekstremne upale.
To je još jedno poglavlje u sumornoj povijesti onoga što će se smatrati najvećim medicinskim zločinom u povijesti. Ipak, neobično je jasno da su obje strane mislile da su u pravu.
Film počinje konvojem kamiona sličnim poznatom kanadskom događaju. Stigli su u glavni grad Wellington kao raznolika skupina, iz različitih društvenih slojeva. Njihove su tvrdnje bile jednostavne. Ljudi bi trebali imati pravo na izbor o tome što ulazi u njihovo tijelo i ne bi ih smjela prisiljavati država. Trebali bi imati pravo iznijeti svoja stajališta i biti uključeni u javnu raspravu bez da budu cenzurirani, demonizirani, zlostavljani i ignorirani, uključujući i glavni tisak.
Ovo bi nekoć bila krajnje jasna i očita izjava. Kako je istaknuo jedan necijepljeni policajac, koji je ostao bez posla, kad god bi nekoga priveo, bio je dužan obavijestiti ga o novozelandskoj Povelji o pravima. Ipak, vlada Novog Zelanda potpuno je zanemarila ta prava.
Političari su, pak, pokazali samodopadnu sigurnost kakvu mogu postići samo menadžerski funkcioneri. Dobili su zadatke (neka se svi cijepe) i, bože moj, namjeravali su ih ispuniti. To je još jedan dokaz da nametanje upravljačke discipline neizbježno ometa savjest ljudi, sposobnost promišljanja o vlastitim postupcima.
Manipulativne tehnike, posebice spinovi, bile su u punom jeku. Postojale su apsurdne marketinške poruke kako bi se građanstvo uvjerilo da, zapravo, riskira svoje zdravlje. Bilo je ekstremnih nastojanja da se prosvjednike prikaže kao ekstremiste. Ardern ih je smiješno opisala kao “čisto zlo”, dodajući da su cijepljeni imali svako pravo vidjeti necijepljene kao prijetnju.
U parlamentu Michael Wood, ministar za odnose na radnom mjestu i sigurnost, rekao je, nakon što se pretvarao da donekle razumije strahove prosvjednika, da je ispod svega “rijeka prljavštine, rijeka nasilja i prijetnje, rijeka antisemitizma, i … rijeka islamofobije”. Svatko može nagađati o čemu se radilo u posljednje dvije tvrdnje. Oh, i skoro sam zaboravio. Bila je tu i “rijeka istinskog fašizma”.
Pravni sofizam pružio je glavni državni odvjetnik David Parker, koji je brbljao o “kolektivnim pravima” nasuprot individualnim pravima. Izrazio je mišljenje da su u komunističkim i fašističkim zemljama kolektivna prava odvedena predaleko – bolji opis bi bio da su prava u velikoj mjeri oduzeta ljudima – a zatim je upozorio protiv “ekstremne verzije individualnih sloboda koja nadmašuje prava zajednice”.
Osim klizanja između “prava” i “sloboda”, koje imaju različite definicije, teško je shvatiti kako je ono što su prosvjednici htjeli bilo na bilo koji način “ekstremno”. Neosporno je da su sloboda govora, sloboda od proizvoljnog uhićenja ili pritvaranja, pravo na slobodu od diskriminacije i pravo na rad temeljna prava u Novom Zelandu. Ipak, sloboda govora bila je napadnuta kao “širenje dezinformacija”, diskriminacija protiv necijepljenih bila je opaka, a pravo na rad bilo je oduzeto svima koji se nisu pridržavali obveze cijepljenja.
Ugroženo je i pravo na slobodu vjeroispovijesti. Katolik koji nije primio cjepivo rekao je da je bio isključen iz svoje crkve, a Hare Krišna praktikant je rekao da ne može ući u svoj hram.
Film prikazuje prosvjednike kako se bave mnogim “ekstremnim” aktivnostima poput pjevanja pjesama, prženja kobasica i puno razgovaraju o ljubavi. Kad su se političari odbili susresti s njima – s izuzetkom novozelandskog prvog vođe Winstona Petersa – pojačali su aktivnosti tako što su pekli više kobasica, pjevali više pjesama i strastveno govorili o potrebi da se ljudi dobro ophode jedni prema drugima.
Razjareni, političari su pustili policiju na prosvjednike, koja je jako ličila na “rijeku nasilja i prijetnje” koju je Wood spomenuo. Osim što ga je poslala država, a ne prosvjednici. Čak i tada, reakcija je bila uglavnom mirna unatoč tome što je nekoliko prosvjednika ozlijeđeno.
Novi Zeland nije doživio vrlo sumnjivo uplitanje svoje vojske, kao što se dogodilo u Australiji, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu. I pokazalo se da zemlja ima funkcionalno pravosuđe, što definitivno nije bio slučaj u Australiji, gdje su suci otkrili nova značenja za riječ “kukavičluk” (bili su izuzeti od cijepljenja).
Neki otpušteni novozelandski policajci i pripadnici obrambenih snaga osporili su obvezu primanja cjepiva na Visokom sudu i pobijedili. To je točka na kojoj dokumentarac završava.
Covid katastrofa pokazala je da, kada su pod pritiskom, većina zapadnih zemalja nema učinkovitu pravosudnu granu vlasti, neovisnu vladavinu prava. Dakle, pobjeda Visokog suda Novog Zelanda nije bila trivijalna. Barem su neke od državnih institucija bile voljne zaštititi demokraciju.
Ono što je film razotkrio je politička klasa bez savjesti. Ispostavilo se da je vladina savjetodavna skupina za COVID rano znala za nuspojave cjepiva i savjetovala vladu protiv obveze cijepljenja. Ali vlada je svejedno nastavila.
Zašto? Od menadžera se traži da proizvedu mjerljive rezultate, a rezultat je bio da su svi cijepljeni. Sve ostalo, kao što je slušanje prigovora ljudi, razmatranje mogućih rizika, poštivanje načela demokracije ili čak sjećanje na to što znači biti čovjek, ignorirano je.
Ta ledena bešćutnost političara pravi je kontrast srčanom i toplom ponašanju prosvjednika.
Izvor: epoha.com
