Verbalno čašćenje Kremljenka (Zorana Milanovića) i Udbašenka (Andreja Plenkovića) dosegnulo je kulminaciju. Građanstvo i mediji unisono se snebivaju i zgražaju, međutim, dojam je da ostaju nezainteresirani za sadržaj onoga što ta dvojica političara govore. Više su fokusirani na ambalažu, na igrokaze, doskočice i verbalne parabole koje oni izvode.
Pametni političari znaju da kad u javnosti ispadnu budale, da im je onda bolje šutjeti i čekati na terapeutski učinak zuba vremena, računajući s fenomenom blaženoga hrvatskog zaborava. No, kako vidimo, neki političari toliko uživaju u svome komedijaškome statusu da ga uvijek i iznova nastoje produbiti dodatnim objašnjenjima, opravdanjima, polemikama i protunapadima, na čemu im publika može samo čestitati. Da nema takvih, hrvatska scena bila bi neusporedivo manje zabavna.
Opisani obrazac potvrđuje se ne samo na slučaju spomenutoga dvojca, nego na slučajevima praktički svih bivših premijera, mnogih gradonačelnika i saborskih zastupnika, koji su najčešće udijeljenim milosrđem ‘onoga gore’ postali to što su postali. Godinama nakon svojih mandatnih somnambulija rigali su splačine na osobe koje su ih raskrinkale, to jest koje su ih u javnosti prikazali onakvima kakvi doista i jesu. Samo naprijed. Poriv za autodestrukcijom čest je pratilac kreativnosti, pa svodila se ta kreativnost, kao u njihovom slučaju, i na nadahnuto servisiranje bizarnih rubrika u domaćim medijima.
Ljudi su permanentno evoluirali
Nije mi ovdje namjera polemizirati s Predsjednikom ili Premijerom, ili uopće baviti se nekom konkretnom političkom personom ili strankom, ionako je znatnom dijelu njih, njihovih izbornih obećanja, njihove komunikacije i javnih polemika mjesto prije u medicinskim žurnalima nego na polju realne politike. No, potpisnik ovih redaka ipak bi izdvojio nekoliko onih, po vlastitom odabiru, za koje smatra da su proteklih godina ipak najviše terapeutski djelovali na općinstvo. Stvari su se mijenjale brzinom svjetlosti, salto mortale bivao je svakodnevan, ‘poštenjačine’ su permanentno evoluirali i radili takve nevjerojatne obrate, mnogi su pritom počinili i svoj politički harakiri, i nikada se više nisu uspjeli vratiti na političku pozornicu.
Ukratko, političari ovdje ne samo da zabavljaju narod krajnje neprimjernom komunikacijom, poput aktualnih Kremljenka i Udbašenka, nego konstantno, hladnokrvno mirne duše – lažu. A tko laže, taj i krade. Govorili su jedno pa to isto pogazili drugim, a ako bi ih netko i gnjavio zbog laži i šupljih obećanja, jednostavno bi kazali kako ‘to nisu rekli’, da su bili ‘pogrešno shvaćeni’ ili da su im izjave bile ‘izvučene iz konteksta’.
No kako ide priča o kozi, laganju i rogu, da ne duljimo previše, sjetimo se, po izboru potpisnika ovih redaka, možda i ponajvećih laži, muljanja i neispunjenih obećanja od samostalnosti, zaključno s jednom i ‘komunikološki’ i ‘metodološki’ filigranski precizno odigranom krađom, kakvu svijet nije vidio. No – krenimo redom.
Manolić povukao za nos Veselicu
Svojevremeno je genijalan dribling izveo stari HDZ-ov UDBA-š. Naime, sredinom 1989. godine, na dan kada je osnovana HDZ, vješti meštar ceremonije Josip Manolić, da bi zameo trag tadašnjoj miliciji, telefonom je obavijestio Marka Veselicu da će osnivačka skupština HDZ-a biti održana u zagrebačkom hotelu Panorama. I dok je Veselica sa svojom frakcijom otišao u Panoramu nadajući se da će ondje biti izabran za vođu HDZ-a, putem kojeg je trebao narod povesti iz ‘komunističkog mraka’, dotle je ‘udbašenko’ Manolić pravu osnivačku skupštinu organizirao u prostorijama NK Borac na Jarunu, gdje je čekao Franjo Tuđman sa ekipom. Ostalo je povijest. Manolić je preveslao i Veselicu, ali i miliciju, koja je prisluškivala Veseličin telefon.
Đodan i 200 milijardi dolara iz dijaspore
Nakon osnutka HDZ je krenuo u proces zadobivanja povjerenja naroda uoči prvih demokratskih višestranačkih izbora u svibnju 1990. godine. Netko se genijalan sjetio kako će bez pustih obećanja ići teško. Narod, koji je netom izišao iz stabilizacije, i koji je čeznutljivo gledao preko grane u pravcu Graza ili Trsta, nije bilo teško preveslati, a obećanja o ‘maloj Švicarskoj’, koja eto samo što nije stigla, padala su na plodno tlo.
Jedan od najglasnijih tribuna bio je Šime Đodan, nekoć partizan, pa hrvatski nacionalist i robijaš. Taj ekonomist, koji se 1971. nametnuo kao jedan od glavnih ideologa Maspoka, zagovaranjem teze da se Beograd bogati na grbači Zagreba, bombastično je najavljivao da će, kada Hrvatska postane samostalna i neovisna, uslijediti masovni povratak hrvatskih iseljenika koji će nesebično ulagati svoje novce u nju. Svota kojom je Đodan tada mahao sezala je čak do 200 milijardi američkih dolara, i to za samo nekoliko godina!
Puste milijarde nikada nisu stigle, ali nije da baš ništa i nije došlo. Procjena je da se od 1993. do 2022. u Hrvatsku iz dijaspore slilo, izravno ili putem ulaganja, oko 80 milijardi dolara. Nije se obistinila ni Đodanova tvrdnja da će se iseljeni Hrvati masovno vraćati, naprotiv, dogodilo se posve suprotno.
Mesić hvalio NDH i ustaše
Nakon što je bilo jasno da od Đodanovog bajanja o milijardama neće biti ništa, ili bar ne toliko puno, u igru je Tuđman ubacio druge poklisare, ovoga puta da od iseljenika iskamče što je više moguće, za obranu i obnovu zemlje. Poklisari su pritom pumpali domoljubni adrenalin pričama iz domovine, koje su godile osjetljivom emigrantskom uhu. Početkom 1990-tih u Australiji se obreo Stjepan Mesić, gdje je na nekom skupu u Sydneyju, prije nego što su mu domaćini počeli uručivati čekove, dovitljivo ispričao kako je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu dvaput pobijedila, na sva usta hvaleći NDH i ustaški pokret.
Desetak godina iza, nakon što je postao predsjednik republike, transferirao se u okorjelog antifašista, autentičnu snimku koja je procurila u javnost demantirao je tvrdnjom kako se ‘ni uz najbolju volju ne može sjetiti takvog govora’, iako nije isključio mogućnost da je sve to doista izrekao.
Nije Mesić tih godina pričao o NDH samo hrvatskim iseljenicima, i kod kuće je, kao visoki dužnosnik stranke, često divanio ono što je godilo ušima ovdašnjih hadezeovaca. No, opet ga je dostigla autentična snimka iz ranih devedesetih s nekog sastanka u Novskoj, gdje je u opuštenoj atmosferi, uz piće i mezu, objašnjavao kako je ‘ono u Jasenovcu’ bio običan radni logor, i da je broj žrtava u njemu silno napuhan. ‘Kad bi došao u Jasenovac zatočenik je praktično bio spašen, jer je bio potreban kao radnik’, uvjeravao je tada Mesić.
Nekoliko godina nakon te epizode na komemoraciji u Jasenovcu, kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca, kazao je kako se radilo o ‘najvećem i najstrašnijem logoru ustaške NDH u koji su ljudi dopremani i gdje su ubijani samo i isključivo zbog nacionalnosti ili vjere te drugačijeg svjetonazora’.
Račan i odlučno poništenje pretvorbe
Franjo Tuđman je umro, a na vlast je 2000. godine umjesto HDZ-a došla koalicija predvođena SDP-om i Ivicom Račanom. Građani su željni promjena, očekuju da će ubrzo biti ostvareno obećanje kojim su ovi u kampanji hranili njihove gladne uši. ‘Šestorka’ je izbore ponajviše dobila na račun obećanja o ‘poništavanju pretvorbe i privatizacije’ iz devedesetih. Istodobno je i Mesić u kampanji za predsjedničke izbore, na kojima je premoćno pobijedio, obećao da će u ‘zemlju vratiti novce s tajnih računa u inozemstvu’, na kojima su devedesetih ‘gomilani novci namijenjeni obrani domovine’. No, niti jedno od tih obećanja nije ostvareno za vrijeme njihovih mandata. A niti poslije.
HNS i obećanje o 200 tisuća novih radnih mjesta
U kampanji za parlamentarne izbore 3. siječnja 2000. godine i HNS, kao jedna od članica koalicijske šestorke, pompozno je dala obećanje u koje su mnogi naivni povjerovali.
Tadašnji prvaci Vesna Pusić i Radimir Čačić, te sveprisutni Mesić, predstavljajući se ‘novom generacijom hrvatske politike’, najavili otvaranje 200 tisuća (slovima: dvjestotisuća) novih radnih mjesta. Bilo je to dotad najmasovnije zapošljavanje u Hrvatskoj, koje je dalo dodatni zamah tada već zahuktalom hrvatskom gospodarstvu. Šalimo se, naravno, baš kao što su se i oni šalili.
Sanader i neizručivanje heroja
Te prijelomne 2000. godine HDZ je potjeran u oporbu, no stranka je ubrzo dobila novog lidera: markantnog i uglađenog poliglotu Ivu Sanadera, koji je pošto – poto morao vratiti stranku na vlast. No bilo je to neugodno vrijeme, kada su iz Haaga počele stizati prve optužnice za ratne zločine. Među prvima je stigla ona protiv generala Mirka Norca, i to zbog ratnih zločina u Lici tijekom vojne akcije Medački džep 1993. godine, a zatim su na red došle i optužnice protiv generala Rahima Ademija i Ante Gotovine.
Bila je to HDZ-u, nokautiranom na ranijim izborima, izvrsna prilika da se vrati u igru. Pa je 11. veljače 2001. na splitskoj Rivi održan skup podrške generalima, pod geslom ‘Svi smo mi Mirko Norac’. S nje je tada Sanader poručio kako ‘nema toga naroda, dame i gospodo, koji će se odreći svojih heroja, naravno da se ni hrvatski narod neće odreći najsjajnijih svojih sinova!’ Norac je par dana kasnije završio iza rešetaka, Ademi se onda sam predao, dok je Gotovina četiri godine bio u bijegu, a u njegovom ‘identificiranju, lociranju, uhićenju i transferiranju’ 2005. godine svesrdno je sudjelovala Sanaderova vlada.
HDZ garantirao litru goriva po četiri kune
U kampanji na parlamentarnim izborima u studenom 2003. godine, kako bi se vratio na vlast, Sanaderov HDZ odustaje od priče o ‘zaštiti ratnih heroja’, te građanima nudi novu bajku, nešto znatno opipljivije. Te godine su obećali da će, jasno kada oni dođu na vlast, pojeftiniti gorivo. Da bi bili jasniji, HDZ-ovci su na plakatima dali usporedbu cijene goriva iz 1998. godine, kada je litra Eurosupera 95 koštala danas nezamislive četiri kune, naspram 6,50 kuna koliko je litra istog goriva koštala za vrijeme Račanove vlade. Povjerovavši u to, a i Sanaderu čija je pojava ulijevala povjerenje, mnogi su dali glas HDZ-u.
No obećanje se skršilo već 2006. godine, na polovici mandata Sanaderove vlade, koja je morala regulirati trošarine kako bi cijenu Eurosupera 95 održala ispod tadašnje psihološke granice od osam kuna po litri. Na žalost, i ta je granica probijena čim je na izborima 2007. ponovno pobijedio Sanaderov HDZ, cijena Eurosupera tada je premašila osam kuna i do danas se više nije vraćala ispod nje. Sanader je te 2003. godine, mašući famoznom jamstvenom karticom, tri dana uoči izbora, izveo još jednu opsjenu obećavši smanjenje PDV-a s 22 na 20 posto. No čim je došao na vlast obećanje je zaboravio, a PDV je kasnije skočio na 25 posto. Cijena Eurosupera 95 danas je 12,50 kuna.
Sanader objavio nemilosrdni rat korupciji
Godina je 2007. Sanader je na vrhuncu moći. Snažan je i nedodirljiv. Na ‘Općem saboru HDZ-a’ u Ciboni objavio je ‘otvoreni rat korupciji i organiziranom kriminalu’. Bilo je to vrijeme prve velike, u međuvremenu neslavno propale, antikorupcijske akcije u njegovom mandatu, afere Maestro, u kojoj je razotkriveno primanje mita u Hrvatskom fondu za privatizaciju.
‘Lopovi, lupeži, kriminalci i oni koji daju i primaju mito, neće više mirno spavati’, grmio je uglađeni poliglot s govornice. No, jedan od onih koji je par godina kasnije najnemirnije spavao bio je upravo on, protiv kojeg je bilo podignuto nekoliko optužnica među kojima i ona za primanje mita od Mađara za prepuštanje MOL-u upravljačkih prava u INA-i. I dan danas je u zatvoru. Također je tada tvrdio kako je ‘za antologiju političke gluposti tvrditi da se HDZ nalazi pod istragom’, no par godina kasnije i ta se ‘glupost’ obistinila, a sve zbog crnih fondova i afere Fimi-media u čijem je središtu opet bio on. Kako je poznato, HDZ je danas pravomoćno osuđena stranka, vjerojatno jedina takva u Europi.
SDP najavio da PDV neće rasti
Nakon traumatičnog iskustva sa Sanaderovim i Kosoričinim HDZ-om, na vlast dolazi Kukuriku koalicija, i Vlada mladog lava Zorana Milanovića, koji je također dočekana s velikim nadama i očekivanjima. U svoj izborni program nazvan ‘Plan 21’ štošta su ugurali, od već standardnog otvaranja novih radnih mjesta, velikih investicijskih projekata, ulaganja u zaštitu okoliša, antikorupcijskih mjera u pravosuđu i državnoj upravi, pa sve do onog uhu najugodnijeg – da neće biti povećanja poreza.
Ovog zadnjeg doista nije bilo, i to puna dva mjeseca, koliko je, naime, trebalo Milanovićevoj vladi potvrđenoj u prosincu 2011. da već s 1. ožujkom 2012. opću stopu PDV-a poveća s 23 na 25 posto.
Nadan lomi vrat korupciji
I nedavno na osam godina osuđeni bivši predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević, svojedobno je grmio protiv korupcije, kao jednog od najvećih ovdašnjih zala. Kao kandidat na predsjedničkim izborima žestoko je zagovarao nemilosrdni obračun s korupcijom i kriminalom, vjerojatno niti ne sanjajući da će par godina kasnije i sam pasti kao žrtva. ‘Kriminal je u Hrvatskoj sustav, a korupcija stil života. Tom sustavu treba slomiti vrat’, govorio je kandidat Vidošević. Rekao je još i kako ‘kriminal treba progoniti kontinuirano i to ne samo kroz tvrtke, već financijske institucije i mirovinske fondove, jer samo tako se mogu otkriti pravi razmjeri privatizacijske pljačke.’ Ostalo je povijest.
Bandić obećao – skoro sve
Na lokalnim izborima za svoj zadnji mandat Milan Bandić će ući u utrku s istim obećanjima s kojima je ušao u utrku za svoj prvi mandat. I koja je još malo tko smatrao ozbiljnim, ali eto. Tunel ispod Medvednice, podzemna željeznica, sveučilišna bolnica, novi stadion na Kajzerici, obnova Doma sportova, novi kongresni centar… tek su manji broj.
Također je obećao i dovršetak obnove pročelja zgrada na Gornjem gradu, izgradnju desetak umirovljeničkih domova, revitalizaciju Velesajma, rekonstrukciju rotora. Ipak, najčuvenije neispunjeno obećanje dao je još u rujnu 2000. godine. Tada je obećao da će sanirati odlagalište na Jakuševcu, rak-ranu hrvatske metropole. ‘Ako to ne učinim, spalit ću se ovdje na ovom smeću’, kazao je tada. Obećanje nije ispunio, nije se ni spalio, u međuvremenu je, pod čudnim okolnostima, preminuo.
DUKAT – majka svih prevara
Na koncu, ako mislite da je za mentalno stanje nacije najgore ‘ovo’ što se događa na relaciji Kremljenko – Udbašenko, udahnite i razmislite još jednom. Nije to ni izbliza najveća hipokrizija koja se dogodila ovdje, nije li svojedobno prodaja a zatim i ‘iznenađenje i ogorčena reakcija’ Ive Sanadera na prodaju mliječne industrije Dukat francuskoj tvrtki Lactalis ipak bila naj veličanstvenija demonstracija hipokrizije do tada.
Predstava je išla otprilike ovako
Predstava je išla otprilike ovako: premijer Sanader se nešto ljutio, s Rajićem je navodno dogovorio prodaju Dukata nekakvom hrvatskom konzorciju, a Rajić se nakon toga autonomno odlučio za Francuze. Ma moš’ misliti!? Ali ok, kao u onoj reklami za prodaju noževa, ni to nije sve. Doista što sad, hrvatski konzorcij, francuski konzorcij, turski konzorcij, tunguski konzorcij, kakve to ima veze s biti stvari?
Bit stvari je u tome da je gospodin Rajić ogromni mliječni pogon svojedobno kupio za netransparentnu, ali u svakom slučaju potpuno neadekvatnu svotu, koja nije prelazila deset milijuna maraka, a za njega je, prije 15 godina, ležerno uzeo dvije milijarde kuna. Država od te transakcije nije dobila niti lipe, a Rajiću je taj izniman financijski pothvat omogućila politika hrvatske pretvorbe, u koju se nitko ni dan danas ne usuđuje taknuti.
Gospodin Sanader danima je tada tvrdio kako je Dukat ‘strateška industrija’, koja se ne može prodavati tek tako, po slobodnoj volji vlasnika, ali u svome mandatu naravno nije učinio savršeno ništa da tom vlasniku realno ograniči manevarski prostor. Mogao je zakonski regulirati pojam strateške industrije i uvjete pod kojima se ona može prodavati, mogao je uvesti pravo prvokupa za državu, mogao je, na kraju krajeva, poništiti privatizaciju Dukata i mnogo toga drugog. Nije učinio ništa. Kao što po tom i sličnim pitanjima nije učinio niti jedan od njegovih nasljednika, od Milanovića do Plenkovića.
Njegova tadašnja ljutnja bio je običan moralistički blef za mase. On, oni prije i oni poslije njega, prodali su strancima, uostalom, gotovo sve što se u Hrvatskoj moglo prodati: Inu, Plivu, banke, komunikacije, hotele, zemljišta, proizvodnju i distribuciju hrane. Država je propustila stotinu prilika da prodrma tajkunski milje i preispita načine stjecanja bogatstva, ali bila je za to potpuno nezainteresirana.
Mezzo trinken, mezzo Šarac geben
I ptice znaju kako su dogovori o preuzimanju profitabilnih tvrtki uvijek realizirali prema principu mezzo trinken, mezzo Šarac geben, ili podjeli kolača između odabranoga vlasnika i dijela političke nomenklature u njegovoj pozadini. Djelovanje spomenutoga principa vjerojatno je jedan od glavnih razloga zašto se ne dira u hrvatski kriminal. Osobe koje bi po državnoj funkciji trebale poduzeti nešto ili izravno uživaju te plodove ili su politički i interesno povezane s ljudima koji su lopovluk organizirali.
Svojevremeno je u Jutarnjem listu objavljen zanimljiv podatak da je Dukat prije pedeset pet godina osnovan novcem UNICEF-a, koji je od države tada tražio da dio proizvoda besplatno raspodjeljuje djeci u školama i domovima. Prehrambena tvornica utemeljena međunarodnim donacijama, kao oblik humanitarne investicije, nekoliko desetljeća poslije pretvorena je u vrhunsku dobrotvornu ustanovu za Luku Rajića i druge štićenike, što svakako ponešto govori o neviđenome civilizacijskome napretku koji je u Hrvatskoj proizveo udbaški feudokapitalizam.
A što s nama? Pa mi svoju ljutnju možemo zataknuti za Sanaderov tirolski šeširić, ako ga slučajno još čuva, i uvijek nam, kao vreća za udaranje, ostaje poneki Kremljenko ili Udbašenko. Pa kud ćeš više.
Izvor: direktno.hr
