Ako ste proteklih dana primijetili naslove u kojima “ugledni stručnjaci” ili “ugledni profesori” smatraju da nije potrebno zabraniti curenje podataka prikupljenim tajnim radnjama policije i ako su vas takvi naslovi privukli i krenuli ste ih čitati, možda ste uočili da se periodično ponavljaju izjave istih “uglednih znanstvenika”, te da ih nema više od tri ili četiri.
Prva činjenica na koju takvo stanje upućuje je da postoji vrlo uzak krug stručnjaka koji smatraju da bi sve podatke koje prikuplja policija ili državno odvjetništvo trebalo curiti kako se prohtije nekom državnom odvjetniku. Po učestalosti nastupa uglednih stručnjaka, vidljivo je da mali broj takvih osoba dobiva većinu medijskog prostora. Za razliku od toga, tiha većina pravnika kojima je potpuno jasno da u pravno uređenim sustavima ne može biti dopustivo curenje bilo koje vrste podataka iz istražnih tijela jer se time narušava pravičnost suđenja s obzirom da mediji donose presudu prije sudskog postupka, uopće ne dobivaju medijski prostor.
Tko bi imao povjerenja u ustanovu ili privatnu tvrtku u kojoj neki zaposlenik može izvan propisanih procedura odavati bilo kakve podatke medijima. Tijekom proteklih tjedana pričali smo s velikim brojem pravnika na različitim razinama i svi se čude histeriji koja je proteklih tjedana zavladala medijima s ciljem isključivog propagiranja političkih interesa nekih oporbenih političara. Mediji odbijaju bilo kakvu raspravu u kojoj bi sudjelovali stručnjaci koji opravdano zastupaju zabrane kakve su uobičajene u svim državama širom EU s ciljem zaštite prava građana (dovoljno je samo sjetiti se da GDPR direktiva traži vašu suglasnost za objavu obične fotografije ili telefonskog računa).
UGLEDNI STRUČNJACI PROTIV EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
Među “uglednim stručnjacima” koji opravdavaju curenje podataka svakako bi trebalo istaknuti prof. Igora Martinovića s Pravnog fakulteta u Rijeci za kojeg su nam upućeni pravnici rekli da je najčešće držao izlaganja na svim javnim događanjima na kojem se proteklih mjeseci raspravljalo o curenju podataka (počevši od tribine u HND na kojoj je sjedio kraj Maje Sever). U svakom javnom istupu pokušavao je objašnjavati da je u EU sasvim prihvatljivo da državni odvjetnik ili bilo koji drugi subjekt dojavljuje medijima vaše snimljene privatne razgovore.
Zanimljivo je da iako stalno ponavlja iste teze, do sada još nije objavio niti jedan stručni rad koji bi morao prolaziti recenzije i ostale provjere kojima bi se moglo utvrditi je li sadržaj njegovog izlaganja točan. Njegova tvrdnja da je jedna od najpoznatijih odluka Europskog suda za ljudska prava (Bedat protiv Švicarske) netočna jer u njoj piše da 23 države EU zabranjuju curenje podataka graniči s potpunim zanemarivanjem struke. Pritom ne navodi niti jedan argument koji bi se mogao provjeriti u akademskoj zajednici ili o kojem bi se mogao napisati stručni osvrt koji bi ostao vidljiv za sljedeće generacije studenata. Bilo bi vrlo zanimljivo kad bi njegove izjave netko preveo na engleski jezik i poslao kolegama iz ESLJP da vide znanstvenu razinu kritika od strane naših uglednih stručnjaka.
Kontaktirali smo kolege koji su upoznati s radom ESLJP i rekli su nam da nema nikakve dvojbe da curenje podataka predstavlja povredu prava i kažu da je Europski sud za ljudska prava to odavno riješio u poznatom predmetu Drakšas protiv Litve kojeg naši “ugledni znanstvenici” i mediji uporno izbjegavaju spomenuti. „Ugledni“ prof. Martinović nije uspio pronaći niti jedan slučaj iz komparativnog prava EU u kojem su podaci curili iz državnih tijela a da je to bilo ocijenjeno kao dopušteno, nego se referira na medijska naklapanja kakva u struci ne bi bila dopuštena niti studentima u seminarskim radovima. Na svakom izlaganju ponavlja austrijski slučaj javno objavljene video snimke oporbenog političara koji s navodnom ruskom poduzetnicom dogovara preuzimanje medija, a pritom izostavlja da se tu uopće nije radilo o snimci nastaloj provedbom radnji istražnih tijela niti je procurila iz istražnih tijela, nego se radi o privatnoj snimci nastaloj izvan kaznenog postupka.
Njegovi kolege ugledni stručnjaci također navode primjer zlostavljane supruge rukometaša iz BIH, a u tom slučaju se također nije radilo o curenju snimke iz spisa nego je žrtva sama snimila počinitelja. Potrebne distinkcije dobro su poznate većini pravnika koji su iznenađeni razinom površnosti koja je posljednjih mjeseci zastupljena u medijskim tekstovima i koji znatno degradiraju pravnu struku. Potrebno je razlikovati da li je novinar otkrio neku novu nepravilnost, ili se samo hvali podacima koje je već otprije otkrila policija i zatim ih neki državni odvjetnik odaje novinarima.
Na istoj razini “uglednog profesora” stoje i nedavne tvrdnje dvojice “uglednih stručnjaka” odvjetnika na N1 da policija može pretraživati mobitele novinara radi otkrivanja njihovih izvora. Ta tvrdnja je na razini studenta koji još nije stigao pročitati dio Zakona o kaznenom postupku u kojem se piše o privremenom oduzimanju predmeta. Na sličnoj razini je i tvrdnja “ugledne profesorice” koju je Zoran Milanović htio izvan procedure postaviti na mjesto predsjednice Vrhovnog suda, koja je tvrdila da svi podaci koje je prikupila policija moraju biti javno dostupni u istrazi. Tko bi od svjedoka htio surađivati s takvim pravosuđem?
TKO JE ZADUŽEN ZA ČUVANJE PODATAKA KOJI CURE?
Već je dovoljan skandal u tome što se pokazuje da netko u sustavu državnog odvjetništva nezakonito raspolaže cijelom arhivom SMS-poruka i šalje ih medijima kako odgovara oporbenim interesima. Iz slučajeva curenja podataka proteklih godina, ne možemo se sjetiti niti jednog primjera u kojem su se podaci odnosili na oporbene političare, poput Zorana Milanovića, njegovih bivših ministara i prijatelja o kojima ima dovoljno snimki i SMS poruka. Čak i kad bi netko od njih bio uključen u neku aferu poput slučaja kluba u Planinskoj, ne bi curili podaci.
Primjer koji potvrđuje navedenu tezu je da navodni podaci o praćenju Turudića i o njegovim susretima ili porukama bez problema cure u nastavcima, a u isto vrijeme je poznato da su s istim osobama viđeni SDP-ov glavni ravnatelj policije Dominić i da su snimljeni pozivi u kojima SDP-ovi policijski kadrovi moljakaju ulaznice za utakmice na Maksimiru. Tko zna što bi se u arhivama SMS poruka moglo pronaći o glavnom policijskom istražitelju Dolačkom kojeg je SDP-ova vrhuška imenovala za lov na generala Gotovinu, a kasnije je uhvaćen u krađi zlata iz policijskog sefa.
Očito je da arhivama snimki, SMS-ova i transkripata raspolažu neki od rukovoditelja u državnom odvjetništvu koji su bliski oporbenim strankama. Snimke telefonskih razgovora ili poruka trebale bi biti pravno zaštićene poput zdravstvenih podataka građana. Čini se da je Milanović u velikom strahu od gubitka kontrole nad arhivama SMS-ova i snimljenih telekomunikacija, a možda se uplašio kakve se poruke o njemu unutra nalaze, pa je odlučio upregnuti sve raspoložive subjekte od “uglednih znanstvenika” do krtica u državnom odvjetništvu. Upravo radi navedenog, neizostavno je potrebno na čelo državnog odvjetništva dovesti pravu osobu koja će uvesti reda među stranačke poslušnike.
Neobično je kako svoju ulogu u prenošenju podataka percipiraju mediji, kao da su svojevrsna sudbena tijela koja će procjenjivati krivnju ili nedužnost. Znate li ikoga tko bi novinare smatrao dovoljno stručnim da bi trebali biti ovlašteni za donošenje presuda ili rješavanje pravnih sporova? Zamislite da u nekom sudskom postupku odluke donose novinari Jutarnjeg ili N1, a zatim HND u ulozi drugostupanjskog suda donosi konačan pravorijek? Kako bi bili regulirani pravni odnosi u takvoj državi?
ZABRANA CURENJA MESIĆEVIH TRANSKRIPATA
Zoran Milanović bi se lako mogao prisjetiti slučaja u kojem su njegovi stranački partneri čvrsto držali stav protiv curenja transkripata iz kaznenog postupka. Radilo se o iskazu Stipe Mesića u Haagu protiv interesa hrvatskih branjenika.
Transkipt je bilo zabranjeno objavljivati, uz nalog medijima koji su prenosili dijelove iskaza. Dakle, curenje Mesićevog transkripta je bilo zabranjivano i tada se nije moglo čuti velikog pravnika Zorana Milanovića, ali su s druge strane davanje Tuđmanovih transkripata stranim službama podupirali. Čini se da motivi Zorana Milanovića nisu bitno evoluirali u posljednja dva desetljeća, odnosno transkripte svojih istomišljenika bi rado čuvao, ali bi preko svojih poslušnika u državnom odvjetništvu omogućavao curenje i konstruiranje priča o onima koje smatra potrebnima napadati.
Izvor: HR Svijet / Hrvatska i Svijet / Online
