𝖴 𝗌𝖺𝗆𝗈 10 𝖽𝖺𝗇𝖺 𝗉𝗋𝗂𝗄𝖺𝗓𝗂𝗏𝖺𝗇𝗃𝖺 𝗎 𝗁𝗋𝗏𝖺𝗍𝗌𝗄𝗂𝗆 𝗄𝗂𝗇𝗂𝗆𝖺 „𝖲𝗈𝗄𝗈𝗅 – 𝖭𝖾𝗓𝖺𝗎𝗌𝗍𝖺𝗏𝗅𝗃𝗂𝗏 𝗄𝖺𝗈 𝗌𝗎𝖽𝖻𝗂𝗇𝖺“ 𝗉𝗈𝗀𝗅𝖾𝖽𝖺𝗅𝗈 𝗃𝖾 𝗏𝗂š𝖾 𝗈𝖽 17000 𝗅𝗃𝗎𝖽𝗂! 𝖭𝖺𝗄𝗈𝗇 𝗇𝖺𝗃𝖻𝗈𝗅𝗃𝖾𝗀 𝗈𝗍𝗏𝖺𝗋𝖺𝗇𝗃𝖺 𝗁𝗋𝗏𝖺𝗍𝗌𝗄𝗈𝗀 𝖽𝗈𝗄𝗎𝗆𝖾𝗇𝗍𝖺𝗋𝗇𝗈𝗀 𝖿𝗂𝗅𝗆𝖺 𝗂𝗄𝖺𝖽𝖺, 𝖲𝗈𝗄𝗈𝗅 𝗇𝖺𝗌𝗍𝖺𝗏𝗅𝗃𝖺 𝗈𝗌𝗏𝖺𝗃𝖺𝗍𝗂 𝗌𝗋𝖼𝖺 𝗉𝗎𝖻𝗅𝗂𝗄𝖾 𝖽𝗂𝗅𝗃𝖾𝗆 𝖧𝗋𝗏𝖺𝗍𝗌𝗄𝖾.
Ako još niste pogledali dokumentarac koji ruši rekorde, pozivamo da to učinite u najbližem kinu i doživite priču koja nadilazi očekivane okvire dokumentarnog filma te ostaje s publikom još dugo nakon odjavne špice.
Kada sam prije nekoliko godina pisao članak o Sokolu, nisam se mogao zaustaviti ni pred riječima ni pred suzama.
Svaka rečenica stvarala je slike koje bole, ali istovremeno bude ponos. Bio sam ljut — ne zato što je njegova žrtva zaboravljena, nego zato što mlade generacije uopće ne znaju da su takvi ljudi postojali. Odrastaju bez uzora koji bi ih naučili da se najveća snaga ne mjeri snagom mišića, nego spremnošću da daš sve za druge.
Zato mi je danas iskreno drago što za Imotskog Sokola zna gotovo svatko. Ne zato što je postao legenda, nego zato što ta legenda služi svojoj svrsi. On je sada ono što bi mladi trebali gledati kad traže primjer — tihu hrabrost, čast, žrtvu i ljubav prema domovini koja ne traži ništa zauzvrat.
Ali ovo nije priča samo o njemu. Ovo je priča o tisućama Sokola koji su živjeli u svojim ulicama, u svojim domovima, sa svojim snovima, i bez ijedne kalkulacije odlučili stati pred tenkove i pred zlo. O mladićima koji su se smijali kao i svi mladi, sanjali djevojke, utakmice, poslove… a onda su preko noći odlučili da je tuđi život vrjedniji od njihovog.
Sloboda u kojoj danas rastu naša djeca nije ”kičena” riječ iz udžbenika. Ona nije besplatna. Plaćena je najvišom cijenom — životima onih koji nisu stigli odrasti do kraja. Životima mladića koji su više voljeli Hrvatsku nego vlastitu mladost, svoje snove, svoje sutra. Oni nisu dočekali budućnost, ali su je omogućili svima nama.
I kao što je fra Ignacije rekao na sahrani još jednog heroja Andrije Matijaša Pauka: “To su bili ljudi od Boga poslani.”
I jesu. Ljudi poslani da nas podsjete da se veličina čovjeka mjeri tek kada se prestane brinuti za sebe, a počne živjeti za druge. Zato je naša dužnost govoriti, pisati, učiti — ne da bi povijest bila ispunjena imenima, nego da bi naša djeca znala što znači biti čovjek.
Jer dok se spominju oni koji su dali sve — njihov život nije prekinut. On se nastavlja u nama.
