VLADIMIR ROLOVIĆ, ambasador bl.poč. SFRJ je ubijen 1971. od Mire Barešića i Anđelka Brajkovića i samo to je točno. Sve drugo vezano za taj događaj i danas je sakriveno teškim zastorom.
PIŠE: Goran Raguž
Ipak, djelomično poznavanje djelovanja jugoslavenskih tajnih službi, kolokvijalno označenih kao UDBA i KOS, iako ih je bilo još, tjeraju me, ako ne da formuliram tezu što se točno dogodilo i osobito zašto, da makar postavim koje pitanje.
Prvo jedna tvrdnja, lako dokaziva. Nakon jučerašnjeg protesta Republike Crne Gore veleposlanstvu Republike Hrvatske radi dizanja spomenika Miri Barešiću, odgovorno tvrdim da je Vladimir Rolović svojom rukom ubio više Crnogoraca nego Sinan – paša i Smail – aga Čengić skupa.
Vladimir Rolović je klasična crnogorska partizansko – udbaška priča, otprilike kao i ona šefova mu, Kapičićeva, osim što je njegova bitno krvavija.
Jovo Kapičić je bio ženskaroš i bonvivant, koji je karijeru napravio prepustivši svoju histeričnu ljubavnicu Davorjanku Paunović, Titu, te je ubijao samo po potrebi, a zlo činio onoliko koliko se baš “moralo” da ostane pravovijeran i u vrhu. Kod njegovih zamjenika i podčinjenih, bilo je malo gadnije. Ti su se dokazivali pendrekom, nožem i pištoljem u ruci. Usput, doktrinarno upakovani k’o bolji softver danas.
Do 1948. su se ekskluzivno školovali dvije godine u akademiji NKVD a u Kijevu, iz koje su izlazili kao zvijeri s lanca. Školu su nakon raskida sa Staljinom, preselili u Beograd, na Banjicu. Ovo raskid sa Staljinom, shvatiti vrlo uvjetno. Roloviću nije trebala škola, isto k’o i šefu mu Kapičiću ili Leki selfie Slovenci i Hrvati su školovani Udbaši i KOSovci. Što Kijev, što Banjica…
Pratiti karijeru Vladimira Rolovića, znači pratiti dno OZNE/UDBE. Već od uloge vlasnika života ili smrti kao politički komesar lovćenskog bataljona, pa do formalnog osnivanja OZNE 1944.g. ubijaju po već složenim spiskovima svih za koje su skojevske organizacije u zemlji uprle prstom.
Po zauzimanju Zagreba, Maksimirski logor i logor na Kanalu, danas Autobusni kolodvor, upamtiti će ga kao krvavog ubojicu. Naime, u te logore su sabirani preživjeli s Bleiburga i Križnog puta. Poslijeraće ga prebacuje u Crnu Goru na granicu od Ulcinja i Bara na sjever do Podgorice kao povjerenika OZNE već preimenovane u UDBU, za region.
Godine 1945. kada visoki časnik ubija po Ulcinju i Baru, kao što je ubijao i u ratu po Hercegovini i Crnoj Gori, te samo učvrstio četnike kao rezultat. Ubija kukavički kao i svi mu drugovi. Sadistički i uz prebijanja. Da ostane zabilježeno, i njega i Kapičića Vlado Dapčević drži kukavicama iz rata koje nikada nisu vidile borbu na puškomet. Zapravo ne znam ni jednog kukavelja iz Lovćenskog odreda 1. proleterske brigade, da nije osvanuo u OZNI, čim ju je tvorac kiše napravio. Očevidno, osobni kukavičluk i krvoždernost su im bile tople preporuke.
Iako u dobrim, zapravo odličnim odnosima s Hoxinom Albanijom, UDBA i KNOJ metu sve na što su uprli prstom. Meljisore, katolike, usput za kralja Nikole vrlo obrazovan dio populacije, visoki časnici vojske i države, valjda i radi te lojalnosti, Rolović, Popović, Mićunovići , Jovanović i co. doslovce decimiraju i tjeraju u emigraciju.
Prekid sa Staljinom najteže polarizira Crnogorce i samo tu dolazi i do nekakvog ustanka. Titova osveta je krvava. Ubijalo ih se kao pse. I to upravo one koji su pravovjerno za svoju majku partiju u tzv. 2. fazi revolucije, ubijali seljake koji su se opirali boljševiziranju i kolhozima i sahranjivali u tzv. “Pasja groblja”. Dio istih staljinista se mudro svrstao uz Tita. Na Golom otoku su činili i najtvrđe robijaše i najpoganije upravnike znane od ruskonjemačkih logora “Bloodlandsa”. Rolović je bio u vrhu čistačke piramide UDBE gdje je suvereno predsjedao Jovo Kapičić, kao Rankovićev pomoćnik za logore.
Jedno vrijeme je i upravitelj Golog otoka gdje se zajedno s Antom Raštegorcom i Nikolom Bugarčićem, ističe surovošću. Osobito mučenjima i prebijanjima nesretnika u tzv. Petrovoj rupi. Tek pišući ove rečenice, sjećanje me vraća na svjedočenje mog dragog barbe Ivana J… logoraša, da je Rolović više puta što osobno, što uz pomoć “revidiranih” kapoa, do pred smrt namlatio Nenada Vasića i Remziju Duranića, prvog zapovjednika i pomoćnika mu Mostarskog bataljona, onog koji je u vrijeme tzv. IV i V ofanzive, prateći Titov bataljon. Valjda su ga podsjećali na vlastitu “hrabrost”. Toliko, kada se mostarski “antifašisti” rasplaču nad podizanjem spomenika Roloviću. Uostalom, preživjeli Mostarskog bataljona su popločali Goli otok.
To da visoko rangirani udbaši osobno mlate i ubijaju, nije baš bilo bez uzora. Sovjetski ministar MVD a, Abakumov je također mlatio svoje odabrane žrtve kao i šef SMERŠA Rjumin. Sve je to ista naciboljševička bagra.
(Po svjedočenju Uče Krstića, koji je inače osobno svezao Dražu pri hvatanju, bez dvojbe, najgadnija epizoda Golog je bila ta da su neko vrijeme za kapoe logora držali zarobljene ustaše i četnike. Dobrica Ćosić to prenosi Leki, koji ladno šalje rečenog Uču, Kapičića, Ćeću Stefanovića, Rolovića, te još njih dvadesetak, da to raščiste. Po Uči, krenuli su s mnogo rakije, mnogo municije i nešto hrane. Pobili su metkom u potiljak 20 tak kapoa i nepoznat broj najtvrdkornijih robijaša. Učo je u starosti postao pokajani vjernik. I dao vrlo koristan interview u Dugi nešto prije rata.)
Veći, a osobito pismeniji dio UDBINOG vrha, prijeratni studenti i sl. se prebacuje u diplomaciju jer je i ona raskidom sa Staljinom pročešljana do kostiju. Tu i dalje igra samo jedna karta kod faraona – bezgranična lojalnost. Pa tako i jedan kukavica, Rankovićev zamjenik za upravu logora Jovo Kapičić, postaje i ambasador u Švedskoj i Madžarskoj gdje niže aferu za aferom. No i tu se pored udobnih ambasadorskih sećija, drže obavijesne službe MIP a, jedne vrlo moćne i do danas uglavnom tajnovite organizacije. Višegodišnji šef joj je bio Budimir Ločar. Tu i počinju igre, međusobna podmetanja, otimačine oko plijena i čak namiještanja atentata kao npr. atentat na šefa jugoslavenske vojne misije u Berlinu. Svakako, pripisan je “ustašama” i starim emigrantima, braći Jelić.
Tu se sve počinje preplitati, privatni i grupni interesi, brisanje tragova, te po mome sudu, metenje svih onih koji su se samo javno složili s micanjem Rankovića, a po ocijeni faraona, nastavljali biti prijetnja njegovom tronu. Naime, malo njih je položilo ispit lojalnosti mu, poput Jove Kapičića, koji mu je kako rekosmo, ustupio i svoju žensku.
Rolović je pametniji. Brzo iza rata je procijenio vrijednosti klana Mićunovića u jugoslavenskoj diplomaciji te je vrlo brzo postaje pomoćnik ministra u MIPu. Imajući mu vidu biografiju, očevidno je pripadao siguronosnim strukturama istog, zajedno s Budimirom Lončarom i co. Tu treba gledati i Rolovićev odlazak u Australiju, zemlju koja je sa zemlkjama Latinske Amerike, bila ključna za spas Hrvata u emigraciji.
Njegov dolazak je značio samo nove progone australskih Hrvata, osobito onih koji su dolazili iz struktura NDH, te ništa manje obične emigracije. Australski ASIO se u jednom trenutku pretvara u podružnicu UDBE. Strah je zavladao zajednicom tko je sve na tom spisku na čijem čelu je bio Srećko Rover. Ipak, to ni UDBI ni ASIO u nije pomoglo da spriječe HRB ovu operaciju Fenix i upad u Bugojno. Sve što je Rolović postigao je bilo to da je ubilježen kao opasan igrač.
Novi momentum je bio i tzv. MASPOK u Hrvatskoj, kada je već bilo očevidno da je Jugoslavija uzdrmana i da joj treba docementirati temelje, pa taman i krvlju zaslužnih rodoljuba. K tomu još, naći par ljućih ustaša da to odrade, uredno nastaviti kompromitiranje hrvatske emigracije terorom, slučaj Brune Bušića u Francuskoh ili Zvonka u USA, te svaku moguću slobodnu Hrvatsku, unaprijed kontaminirati kao zločinačku tvorevinu. Glava jednog Rolovića!? Sitnica Bing…
Dakle, da ne davim, činjenice glase…
1. Vladimira Rolovića je kao veleposlanika Jugoslavije u Stokholmu, ubio dvojac emigranata tvrđe “ustaške” struje, Miro Barešić i Anđelko Brajković, njegovim vlastitim pištoljem koji mu je Miro oteo, ranio ga i pustio da umre i koji je to uredno odležao koliko god da je dobio;
2. Vladimir Rolović je dobio agreemant za veleposlanika u zemlji koja to nikada nije smjela izdati poznatom i teškom ubici, Bečka konvencija daje spisak razloga radi čega se suglasnost može uskratiti. Švedskim socijalističkim vladama tog vremena, Tito, nesvrstavanje i samoupravljanje, su bile svete krave europske ljevice, eurokomunizma i sl;
3. Sve znamo o ubojstvu, osim kako je točno zaključeno da je Rolović opasan i to i zato jer za ambasadora dolazi s mjesta pomoćnika ministra. Uvjeren sam da je upravo to ubilo Barešića, a ne brzi jezik i prijetnje nekakvoj udbaškoj boraniji i sići tipa Perkovića & co;
4. Sve kritike dizanja spomenika Miri Barešiću dolaze upravo iz istih krugova kojima svako postojanje neovisne Republike Hrvatske, čupaju zdrave zube, a svaka činjenica o Roloviću kao logorniku i zlikovcu, obična ustaška propaganda;
5. Negiranje zločina Vladimira Rolovića od kojih neki dodiruju i Konvenciju o genocidu je također kazneno djelo za koje nikada nitko nije optužen. Iskreno se nadam da će presude Perkoviću i Mustaću i to pokrenuti;
Na kraju, ostaje citat Mahmuta Neretljaka iz Mešine “Tvrđave” o tome tko je ubio šefa sarajevske policije… Ili posmrtno proglašenog Narodnog Heroja Vladimira Rolovića… (Naime i Titu je bio prevelik zlikovac da to dobije za života.)
… Ubila ga je Milost Božja…
Izvor: Max portal/Goran Raguž
