ŠOKANTNO PISMO… Ovih dana svjedoci smo ruske agresije na Ukrajinu i svih događaja koji su iz toga proizašli. Cijela Hrvatska se ujedinila u podršci Ukrajini, što na načelnoj razini, što konkretnim djelima kao što su zbrinjavanje izbjeglica, prikupljanje humanitarne pomoći, jasno političko svrstavanje i slično. Time se još jednom pokazalo kako veliko srce imaju Hrvati.
Međutim, upravo zbog toga, na redakcijski mail portala za-dom.com pristiglo je zanimljivo pismo hrvatskog građanina, branitelja koji je zbog cijele ove situacije ogorčen. Pismo prenosimo u cijelosti bez ikakvih intervencija.
“Poštovani,
šaljem Vam ovo pismo u nadi da ćete barem Vi objaviti ovo što ću napisati. Svi do sada su me ignorirali, a s obzirom da ste vi domoljubni portal, nadam se da vi nećete. Hrvatski sam branitelj, dragovoljac i invalid Domovinskog rata, ali ne jedan od privilegiranih.
Ovo svoje pismo šaljem s mail adrese prijatelja jer ja svoju mail adresu nemam, jer u svome domu nemam niti interneta. Nebi ga ionako mogao ni platiti jer jedva spajam kraj s krajem u ovoj zimi. Teško je bilo i prije potresa, a kako živim na Banovini, sada je još puno teže.
Struju hvala Bogu imam, vodu si grijem na peći, koliko imam drva. Kuća je trošna, ali je jedini dom koji imam. Ostao sam sam i imam tek nekoliko prijatelja, a živim od jadne penzijice i malo zemlje koju imam oko kuće. Više od toga ne mogu raditi zbog bolesti i ozljeda iz rata ali nije mi žao što sam išao braniti svoju Hrvatsku.
Nikad nisam požalio bez obzira na siromaštvo osim dva puta. Prvi put sam požalio kad su nakon potresa svi trčali u Majske Poljane i prvo obilazili one koji su prije trideset godina pucali na mene. Mene su obišli tek sedmi dan. Tada sam požalio jer nisam pucao na Hrvatsku pa bi možda dobio pomoć prije.
Drugi put sam požalio sada. Požalio sam jer nisam Ukrajinac. Da sam Ukrajinac nekome bi možda i bilo stalo do mene jer danas vidim neke ljude kojima sam stoputa pisao da o Ukrajini pišu i govore više nego su ikada o Hrvatskoj. Skuplja se i humanitarna pomoć za Ukrajinu. Dao sam i ja neke stare deke za njih, više nemam, a nekome će poslužiti ali pitam se zar u Hrvatskoj nema ljudi kojima treba pomoći?
Na televiziji se ne može čuti o humanitarnim akcijama za branitelje koji nemaju. A ja ih znam barem 10. Nikada nitko nije dao nikakvu pomoć za njih, a branili su ovu državu!
Ako Vam je predugačko ovo pismo za objaviti molim da objavite barem ovo:
Hrvati pomozite prvo sebi. Nama su svi okrenuli leđa kada je nama trebalo, sumnjam da se u svjetskim medijima o ratu u Hrvatskoj pisalo kao sada kod nas o ratu u Ukrajini. Siguran sam da nije! Mi smo narod najvećeg srca, pa zašto onda nemamo veliko srce sami za sebe. Koliko naše djece nema nikakav, a pogotovo topli obrok u školama. Koliki naši mladi odlaze trbuhom za kruhom, za njih se ne organiziraju nikakve akcije. Treba pomoći svakome u nevolji, ali prvo trebamo pomoći sami sebi jer nama dosad nitko nije niti nam neće pomoći.
Dok sam bio mlađi i mogao više, više sam puta osobno donirao koliko sam mogao za gladnu hrvatsku djecu, da imaju za obrok u školi. Zar danas više nema takve djece!? Zašto sami sebe u svojoj državi uporno stavljamo na zadnje mjesto? I onda se čudimo kako toliki mladi odlaze…
Ja sam odustao od svega, ne želim više nikakvu pomoć, zato pišem ovo anonimno. Pisao sam puno puta na puno adresa, sad sam već pri kraju puta, ali srce me boli kada vidim da će Hrvati prije pomoći svima nego svojima. Prije nego onima koji su sve dali za ovu državu.
Nadam se da će ovaj rat u Ukrajini brzo prestati pa se možda netko i nas sjeti onda.
Hvala Vam!“
U prilogu maila došle su i dvije fotografije kuće gospodina koji je sastavio ovo pismo i zaista se radi o trošnoj kući i teškim životnim uvjetima, no fotografije neće objaviti jer poštuju gospodinovu želju za anonimnošću.
U riječima ovog gospodina ima puno, puno istine.
