SLOBODA ZA PRALJKA SLOBODANA
Prema presudi Suda u Haagu, Slobodan Praljak nije počinio, nije naredio i nije poticao ni jedan zločin. Na osnovu toga, osuđen je za ratni zločin.
Čuvši to, Praljak je učinio jedino što pošten čovjek želi ali se ne usudi učiniti – napustiti ovaj svijet.
Ipak, njegov prkosni čin nije samo iskaz ogorčenja zbog nepravde, nego je imao i konkretan cilj: naglasiti njegove posljednje riječi.
Njegove su posljednje riječi: “Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.”
Ni jedna riječ ovdje nije slučajna. Iz kasnije istrage znamo da je dugo pripremao otrov, svjestan mogućnosti nepravedne kazne. Isto tako je znao da će nakon izricanja presude kamera na njemu biti tek nekoliko sekundi prije nego pređe na sljedećeg optuženika. U tih nekoliko sekundi, Praljak je mogao izreći samo jednu rečenicu prije nego učini što je učinio. Da je govorio duže jednostavno bi ugasili kamere a njegov čin bi ostao zapamćen samo unutar sudnice.
Ipak, Praljak je uspio osmisliti i izreći samo jednu rečenicu koja je sasvim dovoljna.
Iz nje znamo da se nije ubio zbog osjećaja krivice, nego naprotiv, zbog osjećaja nepravde. Nakon što je mirno saslušao njihovu “presudu” on je izrekao svoju.
Namjerno ih je nazvao samo “suci” a ne “uvaženi suci” kao što ih je nazivao 15 prethodnih godina. Razlog je što su na njegovom primjeru dokazali da nisu uvaženi.
Namjerno je rekao “Slobodan Praljak” a ne zamjenicu “ja”. Razlog je što time rečenica odlazi u povijest kao objektivna tvrdnja, a ne (samo) očajnički krik čovjeka koji je nepravedno osuđen.
Konačno, Praljak je rekao najvažniju stvar: ODBACUJEM vašu presudu. S prijezirom naravno.
Ali težina glagola odbacivati je višestruko važna, i nažalost neshvaćena.
Naime, Praljak se ubio kako bi upravo te riječi ostale njegove posljednje. Termin odbacivanje je najmoćniji mogući u njegovoj situaciji. On se nije bavio priznavanjem ili nepriznavanjem presude. On ju je samo odbacio. Učinio je to zbog sebe, ali prije svega kao oblik instrukcije narodu kako se treba ophoditi prema ovoj i svim drugim haaškim presudama: Njih jednostavno treba odbaciti.
To odbacivanje treba početi verbalno. Jednostavno treba javno reći da se presuda odbacuje. Svatko u svoje ime.
A onda to odbacivanje treba postati i institucionalno. Na kraju, kada bi svi (mi) verbalno izjavili da odbacujemo tu presudu, poslali bismo simboličku poruku da je ne priznajemo. Da ona za nas nema težinu kakvu su joj tvorci naumili.
Odbacivanje presude znači da mi i dalje stojimo iza naših nepravedno osuđenih.
To ne znači da oni nisu krivi za stvari iz optužnice. Ali isto tako ne znači ni da su krivi. To jednostavno znači da nama ta presuda ne znači ništa i ako je nekome stalo do pravde treba ponoviti čitav proces na pravedan način.
Na žalost, ljudi kojima je usmjerena poruka o odbacivanju nisu razumjeli. Ili još gore, razumjeli su ali nisu je odbacili.
Nositelji najviših funkcija u hrvatskom narodu su tada jednostavno trebali ponoviti Praljkove riječi: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujemo presudu!”
I to je to.
Od njih nitko nije očekivao da se ubiju nakon odbacivanja presude. Oni su jednostavno trebali odbaciti presudu ne bojeći se posljedica.
U najgorem slučaju, posljedice su se mogle osjetiti na njihovoj političkoj karijeri.
Ali oni nisu bili spremni žrtvovati ništa, pa čak niti podnijeti nekoliko kritika.
Kolinda Grabar Kitarović je poslije presude dramatično prekinula službeni posjet Islandu kako bi sa Draganom Čovićem održala najhitniju moguću press konferenciju. S obzirom na zabrinute face, najmanje što se očekivalo jeste da će izjaviti da odbacuju presudu.
Hrvatski narod je kao odavno skuhana žaba očekivao nekakvu instrukciju kako da se ponaša. Naravno, ta instrukcija uvijek dolazi s vrha.
Međutim, nakon njihovih izjava Ivo Josipović je djelovao kao ISIL-ov radikal. Kitarović i Čović, u sat vremena svog nesuvislog blebetanja narodu su objasnili što im je činiti – “smirite se. Ne ugrožavajte naše karijere”.
Tako je i bilo. Praljak je ostao osuđenik i obični samoubojica. A mi kao narod postali smo UZP narod.
A oni su sačuvali svoje nebeski važne karijere.
Osnovni razlog zašto je Slobodan Praljak uopće optužen za ratne zločine bez ijednog dokaza da je iste naredio, sprovodio ili poticao, jeste njegov poslijeratni angažman u obrani dostojanstva Herceg-Bosne i HVO.
Praljak je bez ustručavanja nastupao u medijima braneći pozicije hrvatskog naroda.
I ne samo da je to činio najbolje, nego je činio dok su oni koji su bili plaćeni za tu borbu kukavički šutjeli.
Haaški sud je, kao i svaki sud, prije svega politički. Isto tako, sve haaške optužnice su političke optužnice. Suci su imenovani politički i kao i sud, svi zajedno su imali unaprijed zacrtanu političku agendu.
Njihov politički cilj bio je prikazati hrvatski narod kao agresorski narod. Najbolji rezultat na tom cilju će dati ako osudiš jednog od najglasnijih poslijeratnih branitelja tog istog naroda i njegove borbe. Jer time nisi osudio njega nego sve ono što je on govorio! A dobro znamo što je sve Praljak govorio i zastupao.
Naša je dužnost i obaveza, ako smo politički odgovoran narod prema sebi i svojoj djeci, rehabilitirati Slobodana Praljka. Jedini način da to postignemo je ODBACIVANJE presude po kojoj je njegova borba, njegove riječi i njegov lik osuđen kao zločin.
Na fotografiji možete vidjeti kako jedan prosječni Hrvat, u svoje ime, odbacuje presudu. Ovo je svjetlosnim godinama hrabrije od najhrabrije stvari koju su ikad učinili naši legitimni politički predstavnici.
Generale, počivaj u miru. Na nama je da sada obranimo tebe.
HB OPREMA tim.
