Kad Christian Schmidt povlači zavjese u svom uredu, postoji li trenutak kad sam sebe pita – “Što sam to učinio?” Možda ne, jer ljudi koji misle da imaju apsolutnu moć rijetko preispituju vlastite odluke.
Ali da barem ima malo svijesti o vlastitom položaju, možda bi shvatio da je svoju političku karijeru zaključao u najmračniji pravni i politički apsurd.
Osuditi nekog ad hoc zakonom, koji ne postoji ni u jednom pravnom okviru osim u njegovoj mašti, samo zato što se poziva na slobodu mišljenja i spori njegov mandat, i to ne samo on nego i niz država, ravno je Sjevernokorejskoj diktaturi.
I dok se pravna i politička tragedija odvija pred njegovim očima, Schmidt šuti. Nema više samouvjerenih intervjua, nema više pozivanja na ovlasti koje mu ni UN ni EU nikad nisu dali.
Zanimljivo, ne naziva se više visokim predstavnikom?
Nestao je iz medijskog prostora, a čini se i iz vlastitog identiteta. Više ne govori u ime međunarodne zajednice, ne maše papirima sa svojim nepostojećim ovlastima, ne gura se pred kamere kao „autoritet“ u BiH.
Razlog? Možda mu je netko u međuvremenu objasnio da je njegovo djelovanje čisti pravni kaos.
…
No ovo što je učinio, u ludilu osjećaja moći, koju nema, naročito nakon što ne otprhao Murphey, je najgori način da završiš političku karijeru.
Savjetujemo mu da što prije opozove zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji i barem donekle spasi svoj obraz. Baš nas zanima bi li tu odluku Sarajevo ispoštovalo.
Cijeli tekst pročitajte na poskok.info.
