Saborska zastupnica Marija Selak Raspudić na Facebooku se osvrnula na trenutnu situaciju u Hrvatskoj vezano za cijepljenje i ”puzajući” covid totalitarizam koji najavljuje Vlada RH.
Evo što je napisala Selak Raspudić:
”Navodno nezadovoljan brojem procijepljenih stanovnika Hrvatske, a vjerojatnije uspaničen zbog lošeg raporta Bruxellesu koji bi se mogao odraziti i na njegove osobne karijerne snove, premijer Plenković dosjetio se onoga što je, uostalom, bilo i na pameti brojnim totalitarnim vođama prije njega, a to je koristiti metodu represije kako bi postigao željeni cilj. Pa je eto ingeniozno najavio da će uvjetovati potpore poduzetnicima brojem procijepljenih radnika. Međutim, kao i mnogi licemjeri prije njega, koje povijest dobro pamti, odlučio je „krvlju“ ne uprljati vlastite ruke, nego natjerati „gladno“ mnoštvo da odradi „nezgodni“ posao umjesto njega. Istodobno, dok poduzetnike tjera da svoje zaposlenike „privedu redu“, slušamo „progresivnog“ ministra Ćorića koji ne samo da ne goni zaposlenike Ministarstva da se cijepe, nego i taj podatak smatra njihovom intimom.
A što bi ih uostalom i prisiljavao kad znamo da još dok su ranjive društvene skupine mogle tek maštati da će se domoći cjepiva koje bi ih zaštitilo od korone, njega su se preko veze dokopali isti ti visokopozicionirani građani koji sada, za razliku od običnih smrtnika, imaju pravo odluke o svome zdravlju zadržati za sebe.Obični smrtnici naravno mogu zaboraviti na takav učtivi tretman. Ako šef želi da mu biznis preživi, morat će primorati zaposlenike da se svi cijepe, odnosno koliko igala, toliko para. U čemu je supstancijalni problem s ovom protudemokratskom idejom koja je toliko radikalna i onkraj pameti da je Plenkoviću po prvi put uspjelo da bude jedini koji je promovira unutar cijele Europske unije? Zamislite hipotetsku situaciju u kojoj kao šef manje tvrtke koja je na rubu preživljavanja stavite pred zid mladu samohranu majku i uvjetujete joj ostanak na poslu cijepljenjem. Ona se inače ne želi cijepiti iz osobnih razloga, ali, primorana birati između osiguranja egzistencije svome djetetu i straha od cijepljenja, ipak pristaje na vašu direktnu ili indirektnu „ucjenu“. Sada zamislite da nešto s tim cijepljenjem pođe po zlu i ona bude jedan od onih, uvjeravaju nas statički zanemarivih, slučajeva za koju to završi s fatalnim posljedicama. Tko će u tom slučaju preuzeti moralnu i financijsku odgovornost za njezinu smrt? Od države pritisnuti šef pod čijom je prinudom pristala na cijepljenje ili država koje se sve to ne tiče? Navedeni slučaj nije vjerojatan, ali nije ni nemoguć. U tom smislu ne spominjem ga kako bih ukazala na realni scenarij, nego kako bih istaknula njegovu radikalnu verziju koja nam jasnije ukazuje na ključni problem ovog pristupa i vodi nas prema nedvosmislenom zaključku, a taj je da niti jedan poslodavac ne može uvjetovati radni opstanak svoga zaposlenika bilo kakvom zdravstvenom intervencijom jer nije u mogućnosti preuzeti odgovornost za njezin krajnji negativan ishod. Plan koji vlada ima zapravo je banalan, a sastoji se u onoj staroj „zavadi pa vladaj“.
Ovakav pristup samo potencira sukob između šefova i zaposlenika, onoga što se neprimjereno etiketira opasno pojednostavljujućim pojmovima „vaksera“ i „antivaksera“, a dugoročno proizvodi kontraefekt jer prinuda izaziva još veći revolt i produbljuje strah kod onih koji se ne žele cijepiti. To znači da se i društveni cilj veće procijepljenosti kojim, kao univerzalnim opravdanjem za protudemokratske ispade, maše vladajuća struktura ovime sigurno neće postići. Ako će netko i procijeniti da cijepljenje mora biti obavezno i snositi svu odgovornost za tu odluku, onda to može jedino biti vlast koju smo izabrali, čiji aparat baš zato skupo plaćamo i koja će za posljedice odgovarati na idućim demokratskim izborima ili, ako nastavi metodama sve manje svilene, a sve više otvorene represije kojima je krenula, možda i ranije na našim ulicama.” navela je Selak Raspudić.
