”Povodom najave ukidanja mjere roditelji odgojitelji u medijima i na društvenim mrežama pojavili su se različiti argumenti koji oduševljeno brane Tomaševićev potez. Budući da su mnogi od njih zavodljivi, a ne drže vodu, osvrnut ću se na nekoliko ključnih” navodi Marija Selak Raspudić u svom statusu na Facebooku kojeg u nastavku prenosimo u cijelosti:
Taktika zavadi pa vladaj.
„A koliko je to skupo pokazuje podatak da na vrtiće 35 000 djece grad troši oko 100 milijuna kuna, a za majke ovih 4500 gotovo pola milijarde“, izjavila je Rada Borić za Jutarnji list. Ne znam odakle taj podatak jer je u pitanju značajno veći broj djece jer mjera podrazumijeva da se majka brine za svo troje ili više djece, odnosno da nijedno ne ide u vrtić. Bivša pročelnica Ureda za demografiju kaže da od primjene mjere roditelj odgojitelj tj. od 8. rujna 2016. do 31. prosinca 2019. ukupan broj djece o kojima brinu roditelji odgojitelji iznosi 16 200 djece, a u 2020. broj djece iznosi 2476 djece. Nema podatka koliko je njih vrtićke dobi, ali pretpostavljam više od 4500. Stranka na vlasti morala bi to znati. Drugo, svrha je ove teze posvađati međusobno roditelje koji djecu šalju u vrtić i one koji su odgojitelji da se krenu međusobno razračunavati tko je koliko dobio. Naravno, nije slučajna ni sugestija da su odgojitelji uzeli vrtićima što nije točno jer te dvije stavke uopće nisu međusobno uvjetovane. Dakle, cilj je jasan, umjesto da se vlast natjera da izdvoji više novca i za vrtiće, neka se narod međusobno pokolje.
“U isto vrijeme, gradnja jednog vrtića iznosi 35-40 milijuna, dakle, za novac koji ide majkama odgojiteljicama, može se napraviti 12 ili 13 novih vrtića.“ U čemu je problem s ovom tezom? Stvara se dojam da je riječ o višku novca koji se može tek tako prebaciti i njime izgraditi vrtiće. Međutim i dijete u vrtiću košta grad. Teško je reći koliko točno, ali jedan uvjerljiv izračun kaže (https://pametnaregija.hr/…/Koliko-nas-ko%C5%A1ta-vrtic.pdf) oko 3000 kn mjesečno. Ako je on točan zaključak je sljedeći: Grad približno jednako košta plaćanje roditelja odgojitelja koliko bi ga koštalo financiranje njegovih dvoje djece u vrtiću. Ako ih je više vrtićke dobi za grad je to možda čak i skuplja varijanta. Dakle, ako bi se nešto i uštedjelo ukidanjem ove mjere, sigurno je riječ o iznosu koji je daleko manji. Plus, gradnja vrtića je dug i kompleksan, iako nužan pothvat. Teško je na ovom mjestu dati točan izračun, ali sam sklona pretpostaviti da Bandić nije bio ni približno toliko demografski osviješten kao što se čini, koliko je bio pragmatičan jer je samo ove godine bez vrtića ostalo skoro 3000 djece. Stoga je pravo pitanje kada bi se ukinula mjera gdje bi uopće sva ta djeca završila jer u vrtićima već sada nema mjesta za sve kojima trebaju. Upravo zato najavljivati ukidanje ove mjere bez razrađenog plana alternativnog rješenja pokazuje da je riječ o ideološki motiviranom potezu, a ne brizi za većinu gradske djece.
“Mališani ostaju doma zbog čega pati njihova socijalizacija“. U višečlanim obiteljima teško može patiti socijalizacija. Također, ona se odvija i u parkovima, druženjima i na brojnim drugim mjestima koja nisu vrtići. Ili, primjerice, djeca koja žive na selu nisu socijalizirana? Mnogo je veći problem što su mnoge majke primorane malu djecu ostaviti u vrtićima, nego hoće li se starija djeca iz višečlanih obitelji socijalizirati.
“Osim toga, na ovaj način vi te majke i očeve definitivno isključujete s tržišta rada jer ako oni provedu sedam godina kod kuće s djecom, tko će ih zaposliti nakon tog vremena?“. Teza da ova mjera dugoročno šteti roditeljima, najčešće majkama, koje se odluče na nju ujedno se i najviše „lajka“ u liberalnim krugovima. U čemu je problem s njom? Sve da je i tako, valjda možemo dozvoliti majkama da same odluče žele li je koristiti. Valjda im ne trebam ja koja imam manje djece docirati što je najbolje za njih. Također, ako je u tome problem, može se razmisliti o poticajima za zapošljavanje osoba koje su tu mjeru koristile i drugim načinima koji će im olakšati povratak na tržište rada. Most je primjerice predlagao uvođenje mjere roditelj odgojitelj i na pola radnog vremena što bi roditeljima odgojiteljima omogućilo i rad i pravo na poludnevni program gradskih vrtića.
“Mjera nije pomogla demografiji“. Stručna služba tvrdi da je nakon uzimanja mjere roditelj odgojitelj u razdoblju od 8. rujna 2016. do 31. prosinca 2020. rođeno ukupno 1 079 djece. Uzgred, službena statistika pokazuje da u Hrvatskoj najčešće pobacuju majke dvoje djece. Dakle upravo je treće ono koje, vjerojatno zbog loše socio-ekonomske situacije, najčešće ne dolazi na svijet. Možda ovakve ili slične mjere mogu pomoći da se više „trećih“ ipak rodi.Ima li zlouporaba mjere, vjerojatno da. Ima li boljih rješenja, odnosno može li se mjera unaprijediti i treba li je revidirati, sigurno. Most je predlagao uvođenje jedinstvenog dječjeg doplatka za svu djecu što je prava demografska mjera, a ne kosi se s principima slobodnog tržišta.Na kraju, da ne bude zabune, osobno se ne zalažem za to da žene ili muškarci nužno koriste ovu mjeru, nego da imaju što više izbora i pomoći od grada kada krenu putem roditeljstva te poštujem njihovu slobodu da odluče što je najbolje za njih i njihove obitelji. U konačnici, jedini dugoročni način oporavka mirovinskog i zdravstvenog sustava, ali i održive ekonomije Hrvatske njezina je demografska revitalizacija, što god mi mislili o tome i koliko nam god mjere na tom tragu kratkoročno izgledale kao nepravedno ili bespotrebno rasipanje novaca.
