Domovina

Ružica Razum: Opravdano se pitati zašto se toliko inzistira na cijepljenju djece i mladih?

Prenosimo kolumnu o aktualnom stanju u društvu tijekom pandemije prof. dr. sc. Ružice Razum. Prof. dr. sc. Ružica Razum diplomirala je katehetiku u Zagrebu te je magistrirala i doktorirala na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu. Redovita je profesorica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Vrijedan je poticaj izrečen od strane političkih i crkvenih poglavara, nakon njihova zajedničkog sastanka, za „odgovornim ponašanjem, brigom za zaštitu svojega i zdravlja svojih bližnjih“. Ova teška vremena zahtijevaju od nas uistinu veliku odgovornost i razboritost. Nije međutim posvema jasno i samorazumljivo u čemu se sastoji odgovorno ponašanje i briga za vlastito i za tuđe zdravlje. Je li nošenje maski odgovorno ponašanje?

Je li učestalo korištenje dezinficijensa odgovorno ponašanje? Je li prihvaćanje eksperimentalnog cijepljenja odgovorno ponašanje? U svim ovim pitanjima struka nije jednoglasna. 

Neozbiljno je i nekorektno one koji propitkuju opravdanje određenih epidemioloških mjera nazivati neodgovornima i sebičnima. Ograničavanje osobnih sloboda, radi općega dobra, nije nešto što čovjek ne prihvaća. Suvremeni čovjek odgovorno prihvaća te mjere, što se uostalom pokazalo i u prvim mjesecima pojave pandemije, ako u tome vidi smisao i ako smatra da te mjere imaju za cilj borbu protiv bolesti.

Otpor prema ograničavanju osobnih sloboda nastupa kada ljudi počinju sumnjati u motiv onih koji ograničavaju te slobode. Uostalom, kad već promišljamo o odgovornosti, valja si postaviti pitanje od kada bespogovorna poslušnost i bezuvjetno povjerenje u ljudske institucije spadaju u odgovorno ponašanje?

Cijepljenje: čin ljubavi

Kršćani su oni koji nasljeduju Isusa Krista, sve do križa. Na tom putu nasljedovanja kršćani su pozvani ljubiti bližnjega i skrbiti jedni o drugima. Ljubav prema bližnjemu očituje se na poseban način kada je naš bližnji u potrebi. U tom smislu mogli bismo prihvatiti i cijepljenje kao čin ljubavi prema bližnjemu ukoliko mu naše cijepljenje pomaže da ostane zdrav ili da ozdravi.

O cijepljenju možemo, međutim, govoriti kao o činu ljubavi pod uvjetom da je cjepivo potrebno, da je djelotvorno i da je pozitivno (odnosno, da nije štetno).

Možemo li na temelju višemjesečnoga iskustva, bez većih sumnji, potvrditi da je cjepivo potrebno, da je djelotvorno i da nije štetno?

Narativ glede potrebe cijepljenja jako se promijenio. U početku se isticalo da je potrebno cijepiti naše starije i bolesne članove, koji su, kako se tvrdilo, jedini ozbiljnije ugroženi od Covida 19. Nakon što se krenulo s cijepljenjem starijih i bolesnijih članova našega društva, polako se počela spuštati dobna granica onih koji bi se trebali cijepiti. Odrasla dob. Pa mladi. Pa djeca iznad 12 godina. Pa djeca iznad 5 godina.

Dobna će se granica vrlo vjerojatno još spustiti. Ako znamo da djeca i mladi uglavnom nisu ugroženi od Covida 19, i ako znamo da će eventualno masovnije cijepljenje djece i mladih imati mali učinak na broj umrlih, opravdano se pitati zašto se toliko inzistira na cijepljenju djece i mladih?

Tolikim forsiranjem cijepljenja, koje službeni pandemijski stručnjaci ponavljaju poput mantre, u zgodno i u nezgodno vrijeme, stvara se dojam da je cilj statistika (tko zna zbog kojih razloga), a ne zdravlje i cjelovito dobro čovjeka.  

Pitanje opravdanosti cjepiva dodatno dobiva na težini, ako znamo da je djelotvornost cjepiva veoma razočaravajuća. Unatoč početnim obećanjima glede učinkovitosti cjepiva, sada možemo ustanoviti: cjepivo ne čuva od zaraze, ne sprječava prenošenje virusa, nije jamstvo da osoba neće završiti na respiratoru, niti je jamstvo da neće umrijeti od ili s Covidom.

Očit nedostatak učinkovitosti (kvalitete) pokušava se nadomjestiti kvantitetom, no iluzorno je očekivati da povećanjem kvantitete nečega što nije dovoljno dobro (ili je loše) možemo pridonijeti kvaliteti. Prva doza cjepiva pokazala se nedjelotvornom (za zdravlje), pa se odmah prionulo primjeni druge doze, koja se također pokazala nedovoljno djelotvornom (za zdravlje).

Očekivano, ali ipak iznenađujuće, krenulo se s primjenom treće ili tzv. booster doze. U nekim zemljama ozbiljno se razmatra primjena četvrte doza. No očito to nije kraj. S obzirom na goleme količine cjepiva koje su naručile članice EU (a vjerojatno i druge), možemo pretpostaviti da se od samoga početka planiralo pojedinoj osobi ubrizgati više doza, što nam je uostalom i javno potvrđeno od strane naših najviših političara. Dakle, s obzirom na djelotvornost cjepiva su u velikoj mjeri zakazala. Gotovo ništa od početnoga pandemijskoga narativa vezanog za cjepiva nije se pokazalo točnim. 

Kada promatramo učinak cjepiva, ne možemo ne postaviti bolno i dramatično pitanje, jesu li cjepiva štetna. Jasno je, što je puno puta istaknuto, da svaki lijek ima i nuspojave. Korist, međutim, mora biti veća od rizika. Nakon svih evidentnih nuspojava cjepiva kojima svjedočimo, jesmo li sigurni da dobrobit cijepljenja nadmašuje neželjene i opasne nuspojave?

Odgovor nije lak. No želimo li dati što istinitiji odgovor, ne bismo smjeli prešućivati ili umanjivati, ili skrivati, ili krivo interpretirati mnoge nuspojave cjepiva: porast iznenadnih smrti cijepljenih osoba (koje se pripisuju Covidu ili nečem drugom), miokarditis, srčani udari, moždani udari, plućna embolija, alergije, oduzetost, slabost… Mnogi od nas na temelju konkretnih primjera iz vlastitoga životnog okružja mogu, na žalost, ustvrditi da broj i težina nuspojava cjepiva daleko nadmašuje prihvatljiv omjer rizika i koristi. Mnogi od nas na temelju konkretnih primjera iz vlastitoga životnoga okružja mogu ustvrditi da je veći broj onih koji ozbiljno pate od nuspojava cjepiva negoli od bolesti Covid 19.

Budući da se uz konkretna cjepiva vežu mnoge nesigurnosti, sumnje i evidentni negativni pokazatelji  s obzirom na njegovu potrebnost, djelotvornost i pozitivnost, možemo li onda takvo cjepivo, barem zasada, smatrati činom ljubavi? Uostalom, kako to da bi naše milosrđe trebalo ići samo prema onima koji bi se eventualno mogli zaraziti sa Sars-Cov-2, a ne i prema onima čije je zdravlje već sada ozbiljno ugroženo od ovoga eksperimentalnoga cjepiva a u budućnosti bi možda moglo biti još i više?

Ili, zar naše milosrđe ne bi trebalo ići ponajprije prema djeci i zaštiti njihova života i zdravlja? Zar ćemo djecu, koja nisu ugrožena od Covida 19, cijepiti eksperimentalnim cjepivom, nadajući se da neće biti ozbiljnih nuspojava za njihove živote i zdravlje? Izložiti ih nečemu toliko nesigurnome, potencijalno opasnome, samo zato da bi se stariji sigurnije osjećali (među kojima, uostalom, ima mnogo onih koji se ne žele cijepiti) predstavlja, dosada nepoznato, neshvatljivo sebično ponašanje svijeta odraslih.  

Kritičko promišljanje i legitimnost sumnji

U situaciji kada nam je „kritička misao“ jedan od glavnih proklamiranih ciljeva obrazovanja, mi smo stvorili društveno ozračje u kojem kritička misao vezana za pandemiju ne samo da nije poželjna nego je čak i zabranjena. Samo u totalitarističkim i tiranskim društvima nema mjesta za sumnju i za postavljanje pitanja. Sumnje su legitimne. Upravo sumnja čini mišljenje kritičkim. Svaka sumnja, međutim, u okviru pandemijskoga narativa, podvrgnuta je etiketiranju te diskreditiranju osoba koje ih iznose. Umjesto argumentiranoga odgovora, lijepe im se etikete – protivnici znanosti, teoretičari zavjere, pseudoznanstvenici, antivakseri, nekršćani i neodgovorni. 

Svesti prihvaćanje ili neprihvaćanje Covid narativa na pitanje povjerenja u znanost je podvala. Svi oni koji sumnjaju i kritiziraju službeni pandemijski narativ, nemaju ništa protiv znanosti (svjesni su, međutim, mogućih manipulacija znanošću).

Njihova opravdana sumnja, naime, rezultat je dvogodišnjeg iskustva čudnog upravljanja pandemijom koje je obilježeno: snažnim (sumnjivim) proplamsajem brige suvremenog društva prema starima i nemoćnima; zanemarivanjem drugih bolesti i drugih smrti; silnim kontradikcijama; zastrašivanjem i sijanjem straha; izostankom govora o prevenciji i liječenju; nametanjem nelogičnih, nedosljednih i apsurdnih epidemioloških mjera; zabranom obdukcija; odgađanjem početka liječenja Covid bolesnika; nelogičnostima glede protokola liječenja; nejasnoćom glede povezanosti smrti i Covida (s, od);

netočnim tvrdnjama o djelotvornosti cjepiva; prešućivanjem negativnih posljedica cjepiva; porastom iznenadnih smrti; provođenjem drastičnih mjera (osobito u nekim zemljama) koje se po svojoj naravi i snazi mogu prije povezati s nametanjem diktature negoli s brigom za čovjekovo zdravlje; otvaranjem (u nekim zemljama) „covid logora“; većom usmjerenošću na postizanje statistike cijepljenih negoli na zdravlje; postojanjem sukoba interesa kod epidemioloških stručnjaka (povezanost s farmaceutskim industrijama); skrivanjem sadržaja ugovora potpisanih s farmaceutskim tvrtkama; prisilom na poslušnost i dr.

Uostalom, na temelju koje se znanosti zasnivaju tvrdnje o novoj pandemiji, na kojoj se znanosti temelji uspostavljanje dijagnoze o Covidu 19, na temelju koje znanosti se zasnivaju tvrdnje o učinkovitosti cjepiva i potrebi da se procijepi cjelokupno čovječanstvo?

Nadalje, kad smo već kod povjerenja u znanost, kako to da si dio znanstvene zajednice, onaj koji podržava službeni pandemijski narativ te stoga i jedini ima pristup mainstream medijima, prisvaja oznaku „znanstvenosti“, dok sve one druge znanstvenike, kojih ima sve više i koji drukčije misle, isključuju iz pojmova „znanost“ i „znanstveno“.

Nakon svega, radi li se o „znanstveno neutemeljenim sumnjičenjima“ (kako ističe Iustitia et pax) ili je ipak riječ o znanstveno neutemeljenim epidemiološkim mjerama? Drukčije rečeno, jesu li problem oni koji kritiziraju epidemiološke mjere ili problem leži u onima koji donose problematične, znanstveno neutemeljene, epidemiološke mjere i njima upravljaju? 

Nedostatak dijaloga

Dijalog je uvijek način razmjene mišljenja, traženje boljega rješenja, brušenja stavova. Dijaloga nema u totalitarnim režimima u kojima se ne traži istina, nego se istina posjeduje i kao takva se nameće svima – milom ili silom. U vrijeme pandemije, o pandemiji, dijaloga nema. I nakon dvije godine naši pandemijski stručnjaci ističu kako o virusu znaju malo.

A zacijelo i o cjepivu, budući da su činjenice uvelike pobile sva njihova predviđanja. Ako dakle, prema vlastitom priznanju o virusu znaju malo, kako to da se ne vode intenzivne znanstvene rasprave? S obzirom na to da je Sars-Cov-2 zaustavio cijeli svijet, i odnio puno žrtava, očekivali bismo dijalog i znanstvene rasprave među različitim znanstvenicima kako bi se iznašlo što brže i što kvalitetnije rješenje.

Međutim, toga nema. Zašto? Opravdano je stoga pitati temelji li se upravljanje ove pandemije na istinskom znanstvenom pristupu koji sumnja, propituje i traži rješenje, ili je možda ipak riječ o političkom nametanju apriornih znanstvenih dogmi koje je zabranjeno propitkivati?

Osobito čudi da su argumenti nekih znanstvenika, koji zastupaju drugačija mišljenja, i koja su prilično zabrinjavajuća s obzirom na štetnost cjepiva, naišli na zid šutnje nakon što su svoje argumente iznijeli u javnost. Kako to da nema nikakve znanstvene reakcije na njihova znanstvena promišljanja? Je li ta šutnja pokazatelj ideološkog/interesnog pseudoznanstvenog stava onih koji šute, i koji sa znanstvenim argumentima/pitanjima ne žele imati nikakva posla?  

Preuzimanje odgovornosti

Sve što se na početku tvrdilo glede sigurnosti i učinkovitosti cjepiva pokazalo se, u najboljem slučaju, tek djelomično točnim. Budući da su već sada nuspojave češće i ozbiljnije negoli je uobičajeno s drugim cjepivima, moguće je da će cjepivo imati i dugoročne posljedice.

O kojima epidemiološki stručnjaci ne govore. Uostalom, na temelju čega bi itko mogao imati povjerenja u ono što ti stručnjaci kažu budući da se većina dosada izrečenoga pokazala krajnje nevjerodostojnim.

Radi se, podsjećam, o eksperimentalnom cjepivu, o cjepivu koje nije „klasično“, nego je riječ o  mRNA cjepivima, koje, prije stavljanja u širu uporabu, nisu dostatno testirana kako bi se provjerio njihov eventualni kratkoročni, srednjoročni i dugoročni utjecaj za čovjeka.

Pitamo se stoga: Ako bude ozbiljnih nuspojava, tko će preuzeti odgovornost za žrtve (i ovih smo dana svjedočili izrazito licemjernim izjavama epidemioloških stručnjaka, koji su na upit o eventualnoj ošteti zbog smrti 33-godišnjeg muškarca koja je dokazano povezana s cjepivom,  izjavili da je eventualna tužba neutemeljena budući da se radi o dobrovoljnom cjepivu!!!)?

Jesu li spremni, svi oni koji danas srčano potiču na cijepljenje, među kojima su brojni liječnici, epidemiolozi, drugi znanstvenici, javne osobe, crkvene osobe, preuzeti na sebe odgovornost za eventualne posljedice cjepiva? Naime, iako kod mnogih postoji bezrezervno povjerenje u službeni narativ kojim se jamči sigurnost cjepiva, što ako nam bliža ili daljnja budućnost pokaže da je procjena bila kriva?

Na temelju kojih sigurnosti pojedinci mogu stoga tako olako poticati, ili čak prisiljavati ljude da se cijepe eksperimentalnim cjepivom? Još jednom ću postaviti pitanje: Jesu li spremni, osobito „ljubavlju obuzeti“ nagovaratelji na cijepljenje, u slučaju ozbiljnih nuspojava, preuzeti odgovornost za eventualne žrtve ovoga eksperimentalnog cjepiva? Posebnu odgovornost imaju oni nagovaratelji kojima ljudi vjeruju zbog njihova znanstvenoga, moralnoga ili duhovnoga autoriteta.

Idući tjedan kreće se s cijepljenjem djece od 5 do 11 godina. Izložiti djecu eksperimentalnom cjepivu, pritom nedovoljno poznavajući njegove ishode, a znajući da djeca nisu ugrožena od Covida 19, može se nazvati pravim zločinom nad djecom. Jesmo li svjesni vlastite odgovornosti u ovom bremenitom povijesnom trenutku?

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST
Izvor
narod hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button