PovijestDomovina

Napokon sloboda – zlatno svjedočanstvo Stipe Mlinarića Ćipe

Čitajući ovo, meni barem, upečatljivo i dragocjeno svjedočanstvo o onom vremenu i Vukovaru, pitam se, pobogu kako to da nemamo do sada nijedan igrani film na ovu temu kako treba? Zar ne vrijedi ovo svjedočanstvo i junaštvo jednog jedinog (normalnog, gledljivog) filma za 30 godina?! Da…nema filma…ali zato ima svega za našeg Radeta Šerbedžiju i njegovo orgijanje po Brijunima ili Vilija Matulu i ostale simpatizere petokrake, čiji su uzori našem Ćipi priskrbili iskustvo koje prenosimo u cijelosti:

Na slavnom logoraškom tranzistoru već pet dana bruje vijesti o razmjeni po načelu svi za sve. I čuvari nam o tome govore. Među nama euforija, cijele dane pričamo samo o tome. Grlimo se, sretni svi, premda nas na trenutke opet hvata bojazan i sumnja, jer već nekoliko puta su nam bili najavljivali razmjenu. Ali ovoga puta je doista drugačije. Dolazi taj dan 14.08.1992.g.

Od ranog jutra dolaze autobusi, i cijeli logor je u pokretu. Molim u sebi vrlo intenzivno. „Majko Božja sutra je tvoj dan, budi s nama patnicima danas da sretno stignemo u voljenu Hrvatsku, da zagrlimo svoje obitelji.“ Ulijeću u naše prostorije i tjeraju nas van te nas trpaju u autobuse i krećemo. I taj 14.08. bit će paćenički, valjda je moralo biti tako.

Voze nas prema Hrvatskoj, prelazimo Dunav, tu moćnu rijeku koja je nažalost postala grobnicom mnogih branitelja nakon pada Vukovara. Mislim i na njih, sve me podsjeća na strašni rat. Vruć ljetni dan, čekamo razmjenu blizu Nemetina, u srpskom selu Bijelo Brdo, na +40 C.

Bože što ti ljudi vole klati!?

Dolaze neki četnici iz Borova sela i Vukovara i rukama nam pokazuju da nas treba zaklati. Zar su još žedni krvi? Bože što ti ljudi vole klati! Zar im nije dosta zločina koje su napravili na padu grada? Neka im Bog sudi. Nakon dugog iščekivanja kreće razmjena. Napokon dolazi taj trenutak kojeg čekamo 272 dana. U životu sve prođe, i dobro i loše, i dani koji su neizmjerno dugi, sve jednom prođe.

Batinanja, izgladnjivanja, ponižavanja, psihička zlostavljanja, ispitivanja, sad je čini se sve iza mene. Logorovanje hrvatskih vojnika u Srbiji je, izgleda ipak završilo. I ne može bez drame: najednom ulazi predstavnica Crvenog križa i izvještava nas da nema ništa od razmjene zbog nekih pilota. A svega smo 200 metara do naših punktova.

Ali, tko se nakon svega može vratiti natrag u Srbiju? Pomišljamo, ako doista razmjena propadne, potrčat ćemo prema našim položajima, pa tko izgine, izgine, ali netko će se dočepati slobode.

Pokraj nas opet prolaze četnici. Oni uvijek isto: psuju nam i prijete da će nas zaklati. O bijedo ljudska!

Mi stalno držimo glavu dolje, ruke na leđima. U autobusu je sigurno već + 50. Ispod sebe vidim lokvu znoja koji se cijedi s moje glave. Sav sam mokar. Nakon nekog vremena izlaze srpski vojnici a ulaze ruski, i autobusi kreću. Počnemo se veseliti. Počnemo dizati glave i radovati se. A ono, opet dreka na nas. Glavu dole, ruke na leđa! I stanu nas i oni tući. Pa da! Nije to Srbin prepustio slučaju. Nalagao je Rusima protiv nas, sve ono što su činili i što uvijek čine, pripisali su nama i probudili u njima želju za kažnjavanjem.

Evo majko tvojih pobjednika !

Ali sve to samo za kratko, vozimo se prema Nemetinu. Stajemo, izlaze i Rusi, a ulaze hrvatski vojnici, sa sendvičima, cigaretama, entuzijastično nam sve dijele! Nastaje delirij! Eto nas, naši! To je to! Grlimo svakoga redom, koga stignemo. Ne možeš zadržati radost u srcu, ne možeš je proživjeti, ne možeš sebi objasniti, trgnuti se iz one svijesti da si logoraš i probuditi se u svijesti da si slobodni hrvatski čovjek, slobodni vukovarski branitelj u svojoj Domovini! Nema koga nisam izgrlio, urlikao, vikao, pjevao, skakao…

Prisjećamo se povika i poklika koje smo bili potisnuli 9 mjeseci. Upijam radosna lica oko sebe, blijedih mršavih tijela što su patila 272 dana i stenjala pod mržnjom. I gledam hrvatske vojnike, tako su lijepi, čisti, mili, dobri i sveti.

Evo me Hrvatska, tražila si me, vraća ti se tvoj Ćipe!

Evo majko tvojih pobjednika!

Vozimo se, napokon smo uzdignutih glava. Gladno žvačemo sendviče, pušimo, gledamo kroz prozor tu Hrvatsku. A ono, putem, sve redom, neprekidna kolona radosnih lica, mašu nam, plaču oni, i smiju se. Gledamo ih i gledamo, neprekidna, neprekidna kolona.

Cijela Hrvatska nas čeka, cijela Hrvatska. Ljudi s dječicom u krilu nam mašu, jer se cijelo vrijeme vrtjelo na vijestima, i građani su s nama suosjećali, patili, molili za nas, i s nama živjeli ovu našu kaznu za ljubav. Galerija svih Hrvata izložena da nam maše. I mi njima. Sve do centra Osijeka.

O kako je lijepo biti slobodan. Napokon udišemo hrvatski zrak o kojemu smo toliko sanjali dok smo bili zatvoreni. Dočekuju nas na glavnom Osječkom trgu. Veličanstveno! Neopisivo mnoštvo, sve više nas to slama i ispunja, drastično liječi naše rane. Toliko emocije na jednom mjestu, sreće i sjete i neke radosne tuge. Svakom logorašu su pročitali ime i prezime i narod nas je gromoglasno pozdravljao kao neke velikane. Na trgu je bilo jako puno ljudi koji su nas došli pozdraviti i zahvaliti nam za našu žrtvu.

Taj nacionalni naboj tu noć bio je poseban. Iako smo izgubili bitku za Vukovar, mi smo bili pobjednici. Taj naboj pamtit ću do kraja života. Još sam ga dva puta osjetio u životu. Osjetio sam ga pri povratku hrvatske nogometne reprezentacije nakon osvojenog srebra na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i osjetim ga kada koračam u koloni sjećanja u Vukovaru.

Uvijek mi je drago osjetiti taj naboj u koloni sjećanja, on nas uvijek mora nositi, a ne mržnja. Susrećemo i vojnike iz Vukovara, prijatelje suborce koji su prošli proboj. Svi brzinski nastojimo popuniti praznine u informacijama koje nam nedostaju u naglo prekinutom filmu.

Kolona majki (pitaju za sinove….do dan danas)

Pobježe mi pogled, u toj euforiji i na kolonu majki: stoje one tamo sa slikama svojih sinova, i pitaju za njih. Neke odmah prepoznajem. Znam da su poginuli, ali kako im to reći? Što da joj kažem, da je tu sa mnom u autobusu, a znam da nije, jer iza nas u logorima više nitko nije ostao. A kako da joj kažem, nema ti majko sina, jer su ga zvijeri ubile. Triježnjenje do bola. Već sad bih najradije nestao.

I eto… u svoj toj ljepoti, slavi i radosti, najviše su me dojmile majke sa slikama svoje djece. Sjetih se i svoga brata Mile, i znam da bi tako mogla stajati i moja majka tražeći ga. Ponekad mi se čini da još uvijek tamo stoje. I progone me te slike sve vrijeme, kao da su mi tog dana u svoj onoj euforiji zadužile da im tražim sinove, a ja kao da sam im to obećao. Ne znaju one to, ali ja znam.

Autor: Stipo Mlinarić Ćipe (Facebook objava)

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button